Priče o ljudima koje su oteli izvanzemaljci, da bi na njima vršili kojekakva medicinska ispitivanja a potom ih, dezorijentirane i sluđene, šutnuli iz svemirskih brodova, poslužile su kao predlošci za brojne znanstvenofantastične knjige, filmove i serijale. Prvi slučaj navodne otmice od strane NLO-a koji je stekao medijsku pažnju bio je onaj o kome se piše kao o “Incidentu Zeta Reticuli”. Glavni protagonisti priče bili su skromni i radišni supružnici iz Portsmoutha, grada u američkoj saveznoj državi New Hampshire. Ni muž, poštanski djelatnik Barney Hill, ni žena, socijalna radnica Betty Hill, nisu imali psihijatrijski karton prije navodna incidenta, niti su imali problema s alkoholom ili opijatima. Nadalje, prijatelji su ih opisali kao povučen par, kojem sigurno nije bilo stalo do toga da se guraju pred kamere. Ama baš nitko ih nije opisao kao maštovite ljude – epitet “dosadan” mnogo se češće vezao uz njihova imena. Jedino po čemu su odudarali od okoline bila je činjenica da je on bio crnac a ona bjelkinja: mješoviti brakovi tog tipa bili su rijetkost u Americi, nešto što se formalno prihvaća ali na što se gleda ispod oka.
Događaj koji će oboma promijeniti život zbio se 19. rujna 1961. godine. Supružnici su se automobilom vraćali kući s uzbudljivog izleta na slapove Niagare. Barney je vozio brzinom od šezdesetak kilometara na sat, potiho pjevušeći, dok je njegova bolja polovica drijemala na suvozačkom sjedalu. Nešto iza 22 sata, u blizini gradića Lancastera, vozač je primijetio neobično svjetlo na noćnom nebu te je dotaknuo ženinu ruku kako bi je probudio. Protrljavši oči, ova se zagledala u pravcu u kojem je Barney pokazivao prstom. Nakon kraćeg prepiranja, uspjeli su se složiti da se najvjerojatnije radi o zvijezdi padalici. Vrlo brzo su promijenili mišljenje: ono svjetlo postajalo je sve veće i sve snažnije, kao da se približava… Kao da ih prati!
Uzbuđeni ali još uvijek ne i uspaničeni, Hillovi su se odlučili zaustaviti na proširenju ceste te pobliže izvidjeti o čemu je riječ. Barney je dohvatio dvogled, koji je, kao pasionirani promatrač ptica, uvijek držao u vozilu te se zagledao u nebo. Leteći objekt, koji se u međuvremenu bio udaljio, kroz njegove leće u tom se trenutku nije doimao prijetećim. “To je avion! Obični avion!”, uskliknuo je, ne skrivajući olakšanje. Zadnju rečenicu nije uspio ni izgovoriti do kraja kad je shvatio da ni o kakvom avionu nije riječ, barem ne onom proizvedenom ljudskom rukom: letjelica – jer sad je već bio siguran da se radi o nekoj vrsti letjelice – naglo je promijenila smjer, te se ponovno počela približavati. “U auto!”, vrisnuo je Barney, a potom sa svojom dragom jurnuo cestom. Zadnje što su ugledali prije nego što su izgubili svijest bilo je dno goleme sive letjelice kružnog oblika. Barney je stigao pomisliti kako ga podsjeća na gigantsku palačinku, a onda se sve zacrnjelo.
Kad su se osvijestili, bili su sedamdesetak kilometara dalje niz cestu, bez jasnih sjećanja o onome što se dogodilo. Zanimljivo, kazaljka za prevaljenu kilometražu nije pokazala da su se maknuli s mjesta! Stigavši kući u zoru, primijetili su još čudnih stvari. Kožno uže na Barneyevom dvogledu bilo je potrgano. Satovi su im prestali raditi. Džonovi cipela bili su im izgrebani, kao da ih je netko vukao. Oboje su osjećali nekakvo zujanje u glavi, koje se nije smanjivalo ni kad bi protrljali uši. Barney je iznenada osjetio snažnu potrebu da pregleda vlastite genitalije, no osim sitne ogrebotine na tom dijelu tijela, ništa neobično nije otkrio. Betty je pak na svojoj haljini, na više mjesta potrganoj, otkrila nekakav prah ružičaste boje. Ta tvar kasnije će biti analizirana u čak pet laboratorija, a niti u jednom neće biti utvrđeno o čemu je točno riječ!
Barney je odlučio zaboraviti na mučno iskustvo, dok se Betty, kroz snove koji su se opsesivno ponavljali tijekom pet noći, da bi potom zauvijek prestali, malo-pomalo prisjećala stravične noći. Uvjerena da su nju i Barneya oteli izvanzemaljci, počela je pomamno čitati knjige na tu tematiku, a kako suprug nije htio s njom razgovarati o toj temi, odlučila se obratiti stručnjacima. Pomoć je stigla u vidu Benjamina Simona, ugledna bostonskog psihijatra i neurologa. Ovaj je pozvao supružnike na razgovor te im predložio da ih podvrgne regresijskoj hiponozi, postupku koji bi im mogao vratiti izgubljena sjećanja. Barney je isprva bio skeptičan prema toj ideji, pa čak i grub prema dobrom doktoru, no ovaj je bio vrlo uvjerljiv. Kroz narednih nekoliko dana, supružnici su – svaki za sebe – u hipnotičkom transu ispričali gotovo identičnu priču: humanoidna stvorenja sive boje kože, golemih očiju i niskog rasta odvela su ih na svoj brod te ih podvrgla medisinskim ispitivanjima. S njima su komunicirala ne otvarajući usta, na način koji je Barney nazvao “prijenosom” (riječ “telepatija” nije mu, naime, tada bila poznata). On se počeo tresti poput šibe pri sjećanju na metalni instrument koji su mu gurali u penis; njoj su niz obraze klizile suze kad je pričala o trenutku kad su je razdvojili od muža. Kad su bili gotovi s njima, Betty su pokazali ono što je ona nazvala “zvjezdanom mapom” te zaključila da predstavlja njihov dom. Svoj zaključak donio je i Simon: radilo se o fantaziji inspiriranoj Bettynim živopisnim snom, odnosno primjeru autosugestije i sugestije!
Ne želeći publicitet, Hillovi su o svome iskustvu razgovarali tek s najbližim prijateljima i rodbinom. No, kad se priče domogao John H. Luttrell, reporter “Boston Travelera”, preko noći su postali zvijezde. Vjerojatno nije bilo stručnjaka ili “stručnjaka” koji se nije osvrnuo na njihov slučaj, a objašnjenja su nicala poput gljiva poslije kiše: riječ je o uobrazilji uzrokovanoj stresom, koji je pak uzrokovan činjenicom da su rasno mješovit par; stvarno su ih oteli mali sivi; oboje su psihijatrijski slučajevi; riječ je o halucinaciji koja je nastala zbog umora na dugačkom pitovanju… Konsenzusa nije bilo. Zanimljivo, jedna amaterska astronomkinja uspjela je stvoriti trodimenzionalni model na temelju Bettyna crteža “zvjezdane mape” – pokazalo se da se gotovo savršeno podudara sa zvjezdanim sustavom Zeta Reticuli. Što ovo znači? Puka slučajnost? Dokaz da su Hillovi govorili istinu? Kako bi u jednome popularnom serijalu rekli, “istina je tamo negdje”…
Piše: Lucija Kapural
