Incident u Minamati: Najgora industrijska katastrofa koja je pogodila svijet poslije Drugog svjetskog rata

Prije deset godina područje u blizini japanske obale pogodio je razoran potres od čak 9.3 stupnja prema Richteru, a koji je izazvao tsunami, odnosno ogromne valove koji su preplavili nuklearno postrojenje u Fukushimi. Uslijed poplave i izostanka hlađenja u tri od šest reaktora došlo je do topljenja jezgri i eksplozija koje su ozračile veće područje i pretvorile potres u najveću poslijeratnu nuklearnu katastrofu. Danas ćemo se baviti jednom drugom ekološkom katastrofom, koja je zadesila poslijeratni Japan, i prva pokazala da naša civilizacija jako uspješno radi na uništavanju same sebe.

Iznenadan početak bolesti

Ova je katastrofa zabilježena u medicinskim priručnicima, i kao bolest nazvana Minamata, a dobila je ime prema istoimenom lučkom gradu na zapadnoj obali Japana, gdje je dijagnosticirana. U pitanju je neurološka bolest koja se javlja kao posljedica trovanja živom.  Živa je jedan od najopasnijih teških metala i problematično je, što je ona posvuda oko nas, i pravo je pitanje gdje je nema.  Zbog živine višestruke iskoristivosti u različitim agregatnim stanjima, ona se koristi u velikoj mjeri jer je profitabilnija u odnosu na druge metale. Sve je počelo 21. travnja 1956. godine kada je petogodišnja djevojčica pregledana u bolnici u Minamati. Djevojčica je imala konlvulzije, poteškoće u govoru i otežano je hodala.  Liječnici su bili nesigurni kako dijagnosticirati njene simptome. Samo dva dana kasnije njezina dvije godine mlađa sestra je, također, hospitalizirana. Broj pacijenata se rapidno povećavao, a liječnici nisu mogli identificirati o kakvoj je bolesti točno riječ. Kako se povećao broj pacijenata s istim ili sličnim simptomima ona se prvotno tretirala kao zarazna bolest, što je oboljele stavilo u nezavidan položaj jer su bili stigmatizirani zarazom. Krajnje je bilo nezgodno što je bolest nastupala iznenadno bez prethodnih simptoma. Pacijenti bi odjednom izgubili osjet u rukama i nogama i postali bi nesposobni u obavljanju svakodnevnih sitnih stvari, poput vezanja cipela, zakopčavanja dugmadi i sličnog. Mnogi su se žalili i na poteškoće s vidom, sluhom i gutanjem. Općenito gledano simptomi bi se pogoršavali i nakon izvjesnog vremena nastupila bi smrti.  U svega nekoliko mjeseci procijenjeno je da je stopa smrtnosti visokih 35 posto. Od bolesti su obolijevale i životinje, ponajviše mačke, ali i ptice. Kako je svima bilo jasno da se ovdje nešto ozbiljno događa, u grad su stigli sveučilišni stručnjaci ne bi li se što spremnije uhvatili u koštac s novom bolešću.

Profit kao razlog žmirenja


Zapravo je ovdje riječ o ekološkoj katastrofi uzrokovanoj nekoli desetljećima dugim ispuštanjima otpadnih voda iz kemijske tvornice, koja se nalazila u vlasništvu Chisso Corporationa. Ova je tvrtka potaknula lokalno gospodarstvo pa se žmirilo na brojne nepravilnosti jer je širenjem poslovanja tvornice prosperirao i sam grad. Tvornica je s proizvodnjom acetaldehida, važnog sastojka u kemijskom procesu dobivanja drugih supstancija, započela još 1932. godine. U početku tvornica je proizvodila godišnje 210 tona acetaldehida, no s vremenom su se te brojke povećavale. Tako da su sredinom stoljeća brojke prvo popele na nekoliko tisuća tona, a vrlo brzo i na nekoliko desetaka tisuća tona acetaldehida godišnje. Analiza otpadnih voda je pokazala da sadržavaju teške metale i to u visokim koncentracijama. Već pred kraj 1956. godine objavljeno je da je ovdje riječ o trovanju teškim metalom, koji u ljudsko tijelo ulazi kroz ribe i školjke. Međutim, još uvijek nije bilo sigurno o kojem je metalu bila riječ. Prvo se sumnjalo na metale poput mangana ili selena, no kasnije se došlo do zaključka da je krivac za obolijevanje i zagađenje, najvećim dijelom živa. Ta se identifikacija “krivca” dogodila tek u proljeće 1958. godine.  Tvornica je u međuvremenu počela ispuštati otpadne vode ne više u Hyakken luku, već direktno u rijeku Minamata, što je dovelo do pojave novih žrtava, kao i daljnjeg uginuća riba. Iako se krivac znao, uprava tvornica Chisso je i dalje radila jer je bila izvor egzistencije za velik dio stanovništva, a trudila se obraniti financirajući istraživanja mogućih drugih uzroka obolijevanja osim njenog zagađenja. Kako je ribarima promet pao za više od 90 posto, nametnulo se i pitanje njihove daljnje egzistencije. Uprava je “suspregnula suze”, ali pristala na nagodbu  kojom je bila prisiljena platiti odštetu. Međutim, znatno je teže bilo ljudima koji su tražili odštetu zbog obolijevanja jer su bili osuđeni od strane javnosti u kojoj su živjeli. Ipak su i oni postigli određeni dogovor o obeštetećenju. Krajem 1959. godine Ministarstvo međunarodne trgovine i industrije zatražilo je od Chissa da vrate svoju odvodnju u luku Hyakken, i da ubrzo počne s instalacijom sustava za pročišćavanje. Sustav pročišćavanja je otvoren krajem prosinca 1959. godine. Uprava tvornice je znala da ovaj sustav neće pomoći u pročišćavanju otpadnih voda jer on nije mogao izbaciti živu, a kako je u tvornici provedena interna analiza bilo je jasno da je živa uzrok problema. Vanjska analiza situacije provedena krajem 1960. i početkom 1961., potvrdila je da je područje i dalje kontaminirano te da se shodno tome ljudi i dalje truju živom. Bolest se devet godina kasnije pojavila uz obalu rijeke Agano u prefekturi Niigata, ovdje je nazvana nešto drugačijim imenom (Niigata Minamata) prema mjestu pojave, pri čemu je manje-više tijek bolesti bio isti. Za njenu pojavu bila je odgovorna  kemijska tvornica u vlasništvu Showa Denka.

Promijene u javnosti

Pozitivna je stvar bila u tome da se raspoloženje javnosti sada počelo mijenjati te je dobilo obilježja empatije. Konačno su japanske vlasti 26. rujna 1968., četiri mjeseca nakon što je Chisso prestao proizvoditi acetaldehid, objavile službeni zaključak o uzroku ovih bolesti, identificirajući ga kao metil živu. Vlasti su potvrdile već raniji naputak da se ne konzumiraju ribe i školjke s kontaminiranih područja, i da se njihova konzumacija smanji. Ono što nisu rekli je: da je njihov smanjeni unos kroz dugo vrijeme opet štetan, kao i da je prehrana bazirana na ribi iz drugih, ne tako udaljenih, mjesta isto tako rizična. Sada se došlo do  pitanja u kojoj mjeri će se žrtvama nadoknaditi šteta. Prijavljene žrtve su već ranije dobile određenu odštetu koja je bila prilično niska, ali kako je uprava tvornice svjesno nastavila manipulirati javnošću i trovati ljude uslijedila je revizija prethodne odštete. Chisso je zatražio od japanske vlade da sada uspostavi arbitražni odbor koji će odrediti kolika je to poštena naknada za bolest ili smrt. Oni koji su odlučili tužiti tvrtku našli su se pod paljbom javnosti. Sudski spor oko obeštećenja je trajao čak 4 godine. Presuda je izrečena 20. ožujka 1973. godine.  Tvrtka je zahvaljujući njoj morala platiti odštetu od 937 milijuna japanskih jena ili 3,4 milijuna američkih dolara, što je najveća svota koju je do tada dosudio japanski sud. Kako bi izigrala žrtve tvrtka je inzistirala da svi oni koji traže odštetu imaju točno navedene simptome u opisu bolesti, kako bi izbjegli sva plaćanja.

Sve to je utjecalo da je Japan, već prije kraja suđenja, 1970. dobio najstrože zakone o okolišu na svijetu. Godine 2013. potpisan je, nakon trogodišnjih pregovora, međuarnodni sporazum pod nazivom Minamatska konvencija kojim se ograničava upotreba žive i teži se usvajanju alternativnih i ekološki prihvatljivih elemenata u proizvodnji, kako bi se eliminiralo zagađenje živom kao uvjetom zaštite okoliša i ljudi. Ova je ekološka katastrofa uzburkala svijet i utjecala na njegovu drugačiju percepciju, u sklopu koje je postalo napokon vidljivo da se svaka promijeni u ravnoteži skupo plaća.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari