Incident s norveškom raketom: Svijet nije nikada bio bliže nuklearnom ratu

Fotografija: NASA

Prije sada već dvadeset i sedam godina svijet je bio blizu Trećem svjetskom ratu. Iako ovaj incident nije tako poznat kao Kubanska raketna kriza, koja se zbila 1962., ovaj se izgred smatra do sada najtežim. Zanima li vas kako je jedan znanstveni eksperiment doveo do skorog lansiranja ruskih nuklearnih projektila 1995. godine, zavirite u članak kojega danas donosimo, i saznajte kako je, uvjetno rečeno, “aurora borealis” skoro dovela svijet na rub ponora.

Cilj lansiranja rakete

Dana 25. siječnja 1995. tim norveških i američkih znanstvenika lansirao je četverostupanjsku sondažnu raketu kod sjeverozapadne obale Norveške. Raketa je trebala znanstvenicima dati podatke neophodne za bolje spoznavanje aurore borealis iznad Svalbarda, odnosno skupine otoka koji su se smjestili na pola puta između Norveške i Sjevernog pola. Raketa ispaljena u znanstvene svrhe nalikovala je na interkontinentalni balistički projekti Trident, zbog čega su Rusi bili uvjereni da je riječ o američkom napadu nuklearnim projektilima.

Stanje visoke pripravnosti ruskih snaga


Čim je primijećen projektil, koji je od svih dosadašnjih norveških znanstvenih projektila bio znatno veći, ruske su vojne snage stavljene u stanje visoke pripravnosti. Prvo su je uočili radari za rano upozorenje, iz baze u Olenegorsku u Murmanskoj oblasti. Raketa je i svojom visinom, kao i načinom leta bila poistovjećena s izravnom nuklearnom prijetnjom. Ovaj se incident dogodio samo četiri godina nakon završetka Hladnog rata, i obje strane su još uvijek bile paranoične.

Rusko razmišljanje

Smatralo se da je ta usamljena rakete prethodnica salve raketa, i da ona ima zadatak blokirati ruske radare u prvoj fazi napada. Prema tom scenariju elektromagnetski impulsi visokog intenziteta koji bi se razvili kod detonacije prvog projektila zbunili bi radare i onesposobili elektroničku opremu, zbog čega bi idući val napada mogao proći nezamijećen. Predsjednik Jeljcin je morao odlučiti hoće li odgovoriti na američki projektil.

Što se točno dogodilo?

Ono što Rusi nisu uočili je da je raketa krenula prema moru na sjever, a ne prema Rusiji. Praćenje putanje u trajanju od 8 do 10 minuta bilo je krucijalno za donošenje odluke hoće li uslijediti napad. Jeljcin je po prvi puta u povijesti, u samo nekoliko minuta od obavijesti o uočenom projektilu, dobio crnu aktovku za pokretanje nuklearnog napada. Međutim, prvo se savjetovao sa svojim ministrom obrane. Svjedoci navode da je u Kremlju vladala totalna zbrka. Nije poznat točan redoslijed događaja, no Jeljcin pratio putanju projektila od početka od kraja te je i sam mogao zaključiti da se raketa udaljava od zračnog prostora Rusije. Ispaljena raketa je pala na zemlju blizu Spitsbergena, najvećeg otoka na Svalbardu, i to samo 24 min nakon lansiranja.

Gdje su stvari zakazale u komunikaciji?

Norveški i američki znanstvenici obavijestili su 30 zemalja o eksperimentu koji će pokrenuti, a među njima je bila svakako i Rusija. Međutim, informacija u kojoj je navedeno da će međunarodna znanstveno raketna kampanja biti provedena između 15. siječnja i 10. veljače 1995. godine, nije stigla do odgovornih ljudi. Kako je do toga došlo,možemo pretpostaviti ili je riječ o birokratskoj pogrešci ili pak namjernoj sabotaži. Nakon incidenta došlo je do promjena u samom sustavu protokola uzbunjivanja I funkcioniranja ruskih vojnih službi.

Ovaj je slučaj pokazao kako je zapravo lako moguće da iz razno raznih namjernih ili nenamjernih razloga dođe do nuklearnog sukoba pri čemu oni ne moraju biti proizvod direktne volje političkih čelnika svjetskih sila.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari