U najosebujnije svjetske umjetnike ulazi Francisco Goya. On se razbolio na vrhuncu slave od misteriozne bolesti. Nagađalo se da je zbog promiskuitetnosti obolio od sifilisa, ali njegovi simptomi u cjelini nisu išli u prilog ovoj spolnoj bolesti. Osim sifilisa postojale su i druge pretpostavke o uzrocima njegova oboljenja, no niti jedna od njih nije pružala objašnjenje koje bi pokrilo sve simptome bolesti, i njen tijek. Tek je nedavno postavljena najizglednija dijagnoza misteriozne Goyine bolesti, i to zahvaljujući svojevrsnoj igri medicinske detekcije koju svake godine organizira Medicinski fakultet Sveučilišta Maryland u vidu Povijesnog kliničko-patološkog kongresa. Za “detektive” se izabiru medicinski stručnjaci prema svojoj specijalizaciji, koja je povezana s mogućim uzrocima bolesti neke povijesne osobe kojoj će biti posvećen kongres. Kandidati pri tome ne raspolažu s podatkom o kome je točno riječ, i na uvid dobivaju samo medicinsku dokumentaciju. Na konferenciji održanoj 2017. godine, na redu je bio Goya.
Bolest koja ga je “prikovala” za krevet
Ovaj je španjolski slikar rođen 1746., a teško je obolio u svojoj 46-oj godini života. U trenutku izbijanja bolesti već je ostvario respektabilnu karijeru u kojoj je imenovan i prvim kraljevskim slikarom. Upravo mu je to donijelo brojne poslovne angažmane koji su mu osigurali autoritet u domeni slikarstva, ali i financije neophodne za ugodan život. No onda ga je krajem 1792. godine na jugu Španjolske pogodila nepoznata bolest. Doslovno ga je “prikovala” za krevet na nekoliko godina, točnije sve do 1795. Poznato je da je njegova bolest bila obilježena jakim glavoboljama koje su bile praćene halucinacijama, kao i problemima s održavanjem ravnoteže. U svojoj je prepisci Goya zabilježio da se ne može penjati niti silaziti stepenicama jer ima osjećaj da će se srušiti. Uz to je imao problema s vidom, a čak je u jednoj fazi bio i nepokretan. Prije nego što je izgubio sluh na oba uha pojavilo mu se i zujanje u ušima.
Upravo je zbog gluhoće uputio pismo Kraljevskoj akademiji San Fernando, kojim je tamošnju upravu obavijestio da više ne može držati predavanja 1795. godine. Potpuno neočekivano većina je ovih Goyinih simptoma nestala, ali je bolest za posljedicu imala trajni gubitak sluha.
Razne dijagnoze
Navodile su se razne dijagnoze poput bakterijskog meningitisa, ili već spomenutog sifilisa. Međutim, da je obolio od sifilisa bolest bi tijekom vremena krenula progresivnim tijekom i dovela do sve težih neuroloških smetnji, što kod Goye nije bio slučaj. Bakterijski meningitis je prije pojave antibiotika najčešće završavao smrću. Kao treća bolest obično se spominjala mogućnost trovanja bojom baziranom na olovu. Kada bi bila riječ o trovanju olovom Goyini simptomi, kao i kod druge dvije dijagnoze ne bi jednostavno nestali.
Nedavno se pojavila nova uvjerljiva teorija koju je postavila, kirurginja i stručnjakinja za sluh na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Maryland, doktorica Ronna Hertzano, a koja smatra da je Goya bolovao od autoimune bolesti identificirane kao Susakov sindrom. Ova je bolest po prvi puta identificirana tek 1979. godine. U pitanju je rijetka bolest koja napada sluznicu krvnih žila u mozgu, te utječe na oči i uši što rezultira simptomima koje je Goya imao. Bolest može dovesti do gubitka vida i sluha, pa je u tom smislu Goya imao sreće jer je sačuvao vid. Ovi simptomi posljedica su smanjenog protoka krvi u mozgu, a uslijed kojih nastaju teške glavobolje, a dolazi i do poremećaja ravnoteže, fotofobije i niza drugih simptoma.
Oporavak i slikarstvo nakon bolesti
Ova nova teorija potkrijepljena je svim poznatim Goyinim simptomima, i objašnjava zašto se umjetnik oporavio jer Susakov sindrom je bolest koja traje između jedne do pet godina, nakon čega se stanje pacijenta stabilizira, ali se oštećenja vida i/ili sluha nepopravljaju.
Danas se dosta raspravlja o Goyinim slikama koje su nastale nakon bolesti. Naime povjesničari umjetnosti njegovo stvaralaštvo znaju grubo dijeliti na dvije faze, prvu koja je optimističnijeg karaktera i drugu mračniju koja je nastupila nakon preboljenja bolesti. No, prava je istina da su elementi patnje i užasa bili prisutni i u ranijim Goyinim djelima, samo u manjem omjeru nego što je to slučaj u kasnijoj fazi. Moguće da je takav razvoj njegova likovnog opusa posljedica činjenice da si je nakon osiguravanja statusa uvaženog slikara mogao dozvoliti više eksperimentiranja i slobode nego što je to bio slučaj ranije. U takvu mračnu kategoriju slika ulaze i one označene kao “Crne slike”, a koje Goya je naslikao u svojim 70-im godinama, kada se povukao u seosku kuću na periferiji Madrida nazvanu Quinta del Sordo (“Kuća gluhog čovjeka”). Tu su nastale neke od njegovih najmračnijih i najzagonetnijih slika.
Crne slike obuhvaćaju 14 slika koje su bile naslikane na zidovima njegove kuće. Sve su one dane u smeđim i crnim tonovima, a nose obilježja ekspresionizma u kojima se ljudi transformiraju u svojevrsna čudovišta. Prikazi su dovedeni do apsurda tako primjerice na jednoj od njih se mogu vidjeti dvojica seljaka koja se međusobno bore batinama, a pri tome imaju noge zaglavljene u blatu vjerojatno onom živom, što znači da u toj bitci ne može biti istinskog pobjednika. Tu je i slika nazvana Vještičji sabat koja aludira na praznovjerje puka, kao i lik strašnog Saturna. No je li potonji uistinu mitološki lik Saturna upitno je. Uglavnom ono što stručnjaci nazivaju Saturnom sjedi u mraku i proždire jedno ljudsko tijelo koje djeluje minijaturno u odnosu na njega, no to nije dječje tijelo. Mitološki Saturn je prožderao vlastitu djecu kako bi spriječio da se ostvari strašno proročanstvo prema kojem ga je s prijestolja trebao svrgnuti jedan od sinova. Zapravo moguće je da je u pitanju ne muško već žensko tijelo ako pozornije promotrimo njegovu fizionomiju. Saturn ili netko drugi, nebitno je odaje dojam osobe koja je skrenula s uma jedući ljudsko tijelo jer to po svemu sudeći ne čini iz užitka. Ove je slike Goya naslikao za sebe i vjerojatno nije planirao da ikada budu izložene u javnosti. No u 19. stoljeću one su posebnom tehnikom skinute sa zida i prebačene na platno. Na njima možemo vidjeti ljudsko neznanje, praznovjerje, okrutnost sve ono što je Goya za života registrirao i na neki način iskusio. Mišljenja da su ove slike produkt mentalnog poremećaja uzrokovanog bolešću osporila je Janis Tomlinson sa Sveučilišta Delaware, koja se već dugi niz godina bavi Goyinom umjetnošću. Ona navodi da je Goya tijekom cijelog života zadržao bistar um, optimističan duh i smisao za humor.
Možda je baš ta izvanjska Goyina psihička stabilnost bila posljedica slikanja u terapijske svrhe kako bi se riješio unutrašnjih demona. Što je bio stariji demona je bilo više, a njegov mu je položaj omogućavao da u drugom dijelu života napravi odmak i slika za sebe. Demoni su vjerojatno bili mješavina onih osobnih prirode, ali i onih širih koji su bili odraz društveno-političkih prilika u kojima je živio. Jednom je izjavio da u slikanju nema pravila i toga se, koliko vidimo, u potpunosti držao i u formi i sadržaju.
Što bi bilo da je bolesni Goya naš suvremenik?
Museo del Prado.
Da je Goya naš suvremenik putem MR-a dijagnosticirala bi se njegova bolest. Nakon toga bi započela terapija glukokortikosteroidima, a ako bi se pojavio problem sa sluhom najvjerojatnije se ne bi mogao otkloniti. Mogla bi se izvršiti operacija poznata kao kohlearna implantacija u kojoj bi mu se ugradilo električno pomagalo kako bi lakše komunicirao sa svojom okolinom, ali mu se ne bi vratio uobičajen osjet sluha. Goya je umro u 82-oj godini 16. travnja 1828. Tako solidno dug životni vijek omogućio mu je da iza sebe ostavi velik broj slika, litografija, crteža, bakropisa i postane poveznica između stare i nove moderne umjetnosti koju je nagovijestio u svojim djelima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
