Nacistički režim danas jednoglasno osuđujemo kao jedan od najmračnijih sustava u ljudskoj povijesti. Gledajući unatrag, teško je pojmiti da je čovjek poput Hitlera uspio dobiti toliku podršku masa; da su iste šutke ili čak odobravajući gledale kako se pred njihovim očima vrše najstravičnija zvjerstva.
O ljudskoj podložnosti autoritetu napisano je na tisuće radova. Ako bismo htjeli rezimirati one na temu nacizma, možemo reći da je ideologija Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP), koju je Hitler u izložio u “Mein Kampfu” a koja je njegovim dolaskom na vlast 1933. prerasla u vladajuću državnu političku doktrinu, plodno tlo našla u ekonomskoj ali i moralnoj krizi dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Osim golemih ratnih reparacija, poraz u Prvome svjetskom ratu Nijemcima je donio neku vrstu psihičkog razdora. Poratna nezaposlenost i glad, zaoštrenost klasnih sukoba, strah građanstva od komunističke revolucije i oživljavanje agresivnoga pangermanizma neki su od razloga koji su doveli do nacističkog prevrata u njemačkome građanskom društvu. Jezgru nacionalsocijalizma isprva su tvorili revanšistički raspoloženi vojni krugovi, povezani s obespravljenim narodnim masama.
Ostatak priče je poznat: od podčinjavanja pojedinca državi odnosno kultu nedodirljivog führera, preko progona Židova i donošenja rasnih zakona, do agresivne vanjske politike koja je u konačnici dovela do Drugoga svjetskog rata, put je bio poprilično kratak. O tim stvarima je lako pričati s vremenskim odmakom, kao general poslije bitke, no tek uistinu veliki pojedinci u stanju su biti dio trulog sustava i podići glas protiv njega. Jedan od prvih Nijemaca koji su se usudili javno kritizirati nacističku ideologiju bio je Konrad Heiden, novinar koji je Hitlera pratio iz neposredne blizine i koji je, puno prije nego što se isti dogodio, predvidio njegovo “konačno rješenje židovskog pitanja”.
U trenutku kad je propali slikar sa smiješnim brkom započeo političku karijeru, Heiden, sin frankfurtskog sindikalista i Židovke, bio je student prava i ekonomije na Sveučilištu Ludwig Maximilian. Već tada, prepoznao je opasnost u pokretu koji nudio izlaz iz krize u zemlji. Nakon diplome, postaje dopisnik “Frankfurter Zeitunga”, potom i “Vossische Zeitunga”, te objektivno i kritički izvještava o kaosu poslijeratnog razdoblja, na kojem je Hitler ubirao političke poene. Njegove ostrašćene govore pratio je iz prvih redove, s rastućim osjećajem strepnje, a s vremenom je stekao i kontakte s nizom ljudi iz njegova najbližeg okruženja. “Njegovi govori sastojali su se od samih laži, i to toliko besmislenih da sam vjerovao kako je to moralo svima biti jasno. Umjesto toga, slušatelji su sjedili kao očarani. Blaženi izrazi na njihovim licima nisu imali veze sa sadržajem tih govora, već su bili odraz dubokog zadovoljstva preorane i uzdrmane duše”, zapisao je.
Odluka da svoje zabilješke objavi u obliku knjige skupo će ga koštati. Njegovo analitičko, na momente vidovito djelo “Povijest nacionalsocijalizma”, izdano 1932. godine u pet tisuća primjeraka, zabranjeno je čim je Hitlerova partija preuzela vlast. Kakva ga sudbina čeka, Heidenu je postalo jasno u svibnju 1933. godine, nakon što je promatrao “metež zastava i fanfara te mutno more Hitlerovih jurišnih odreda u smeđim košuljama”. Od bliskog prijatelja, doznao je što nova vlast radi neistomišljenicima po barakama i podrumima. Ovaj mu je ispričao kako si ga pripadnici SA zvjerski pretukli čekićem u podrumu jedne zgrade, a posljedice je novinar mogao jasno vidjeti na njegovom licu – nesretniku je nedostajalo oko. Heiden je shvatio da njega čeka isto, ako ne i gore. Jedino rješenje bio je bijeg.
Godine 1933., mladi novinar se skrasio na području Saarske oblasti, koja je tada još bila pod zaštitom Lige naroda, da bi potom novi dom pronašao u Švicarskoj. Ondje, u Zürichu, 1934. objavljuje knjigu “Rođenje Trećeg Reicha” te, zajedno s emigrantima poput Alberta Einsteina i Thomasa Manna, lobira za oslobađanje novinara i pisca Carla von Ossietzkyja iz koncentracijskog logora Esterwegen, u koji je bačen zbog lažne optužbe za špijunažu.
Na sljedećoj postaji svoga nomadskog puta, Francuskoj, radio je kao glavni urednik magazina “Das Neue Tage-Buch”, kojeg na njemačkom jeziku izdaje židovski pisac Leopold Schwarzschild. Njegovo kritičko pisanje popraćeno je i u domovini. Godine 1937., oduzeto mu je njemačko državljanstvo a čitava imovina mu je konfiscirana. To ga nije pokolebalo u njegovoj borbi za istinu.
Izvještavao je o zločinačkoj Hitlerovoj naredbi o protjerivanju 12.000 Židova poljskog podrijetla iz Njemačke te o užasima počinjenim tijekom tzv. Kristalne noći, tijekom koje su NSDAP i SA odredi u zajedničkim akcijama diljem Njemačke ubijali židovske građane šipkama, noževima, čekićima, sjekirama i vatrenim oružjem, pljačkajući njihove radnje i masovno spaljujući sinagoge. Razgovori s preživjelim svjedocima ovog horora objavljeni su u knjizi jednostavno nazvanoj “Pogrom”, objavljenoj 1939. u Parizu. Premda je službeno saopćeno da ovaj zločin nitko nije naredio, Heidenu je bilo jasno da iza svega stoji plan. “Mnogi njemački Židovi nisu htjeli vjerovati da je tome tako, jer nisu dovoljno pažljivo proučavali Hitlerove spise ni publikacije SS-a”, napisao je u spomenutom djelu.
Godine 1940., tijekom njemačke okupacije Francuske, uz pomoć organizacije “International Rescue Committee” uspijeva pobjeći u Ameriku. U New Yorku, gradu u kojem će ostati do kraja života, 1944. objavljuje Hitlerovu biografiju “Der Führer”. Godine 1957., u zahtjevu za odštetu zbog progona kojem je bio izložen, napisao je sljedeće: “Hitlerova vlada nije me progonila samo kao Židova po majci, već i kao čovjeka koji je odbijao reći da je crno bijelo a laž istina”.
Zanimljivo je da je Heiden bio jedan od prvih koji su kraticu “nazi” upotrebljavali u pejorativnom smislu. Izvorna kratica za Nacionalsocijalističku stranku bila je “Nasos”, a pojam “nazi”, prema njegovom objašnjenju, dolazi od stare bavarske riječi u značenju “slabe pameti”. Osebujno je i njegovo gledište da nacizam feminizira muškarce, budući da od pojedinca zahtijeva potpunu podložnost državi, odnosno poricanje individualnosti u korist kolektiva.
Piše: Lucija Kapural
