Lavov, glavni grad istoimene oblasti u zapadnom dijelu Ukrajine, zbog ruske invazije trenutačno je preplavljen rijekom izbjeglica. Ljviv, kako ga lokalni živalj naziva, i u prošlosti je prolazio kroz teška iskušenja. Službeno je osnovan davne 1256. godine, kao sjedište galičkog kneza, na mjestu naselja koje su Slaveni podignuli u šestom stoljeću. Zahvaljujući položaju na karavanskom putu između Zapada i Krima, odnosno Baltičkoga i Crnog mora, postaje važno trgovačko središte, ali i meta brojnih zavojevača. Prijestolnicu Rusinskog vojvodstva, u sastavu poljsko-litavske države, u šesnaestom i osamnaestom stoljeću opsjedale su moskovske, osmanske, kozačke i švedske trupe. Nakon Prvoga svjetskog rata, za grad su se borili Ukrajinci i Poljaci. Godine 1919. pripao je Poljskoj. U sastav SSSR-a ušao je 1939., nakon njemačkog napada na Poljsku.
U razdoblju od 1941. do 1944. godine, dok je bio pod njemačkom okupacijom, ovaj lijepi grad nalikovao je na pakao. Poput svakog pakla, imao je više krugova. Deveti je nesumnjivo predstavljalo sumorno sivo zdanje na periferiji, okruženo bodljikavom žicom – Janowska. Ovaj radni, tranzitni i koncentracijski logor osnovan je u rujnu 1941. godine, a nazvan je po jednoj od ulica okupiranog Lavova. Ondje su, na putovanje bez nade, dovođeni Židovi iz Lavovskog geta. Po dolasku na odredište, nesretni ljudi prolazili su proces selekcije – malobrojni, za koje je procjenjeno da su sposobni za rad, ostajali su u Janowskoj; ostali su transportirani u logor smrti Belzec i likvidirani ili pak ustrijeljeni u zloglasnom klancu Piaski, smještenom sjeverno od Janowske.
Glad, batine i okrutna smaknuća činili su sumornu svakodnevicu interniranih. Zapovjednik logora, haupsturmführer Fritz Gebauer, nije pokazivao milosti ni prema kome. Na iscrpljivanje logoraša do krajnjih granica gledao je pragmatično. Naime, u neposrednoj blizini logora nalazila se tvornica “Deutsche Ausrüstungswerke”, izvor nacionalnog ponosa pod upravom SS-a. Nijemci su Židove koji su radili u ovoj tvornici koristili kao prisilne radnike, uglavnom u stolarstvu i obradi metala. Njihov krvav rad nadgledali su članovi SS-ova bataljuna poznatog kao “Trawnikimänner”, sastavljenog od zarobljenih vojnika Crvene armije koji su postali kolaboracionisti. Nacisti su ove suradnike nazivali “hiwi”, što je skraćenica od “Hilfswilliger” (“oni koji su spremni pomoći”).
Nakon niza poraza na Istočnom frontu, Nijemci donose odluku o zatvaranju logora. Za njegove prisilne stanovnike to, međutim, nije značilo slobodu. Uznici su natjerani na najgori od svih poslova: uklanjanje dokaza o stradanju svoje braće. Logoraši su, pod prijetnjom oružjem, morali otkopavati masovne grobnice te odnositi ljudske ostatke u obližnju šumu, na spaljivanje. To zataškavanje tragova zločina – suludi nacistički tajni plan “Sonderaktion 1005” – uključivalo je i napravu za drobljenje ljudskih kostiju (na slici!). Bila je to kap koja je prelila čašu.
Došlo je do ustanka no, osim pravedničkim gnjevom i pokojom ukradenom alatkom, logoraši nisu imali naoružanja. Tek malen broj zatvorenika uspio je pobjeći. Većina – oko šest tisuća ljudi – uhvaćena je i pogubljena toga kobnog 19. studenog 1943. godine. Ukupan broj ljudi ubijenih ulogoru se, prema procjenama, kreće između 35.000 i 40.000.
Piše: Lucija Kapural
