U proljeće 1945. Reinhard Gehlen odlučio se predati američkoj vojsci. Prije predaje Hitlerov general-bojnik u šumama bavarskih Alpa zakopao je pedesetak metalnih sanduka punih mikrofilmova i ratnih dokumenata s obavještajnim podacima o sovjetskoj armiji i nacističkim suradnicima koji su ostali iza Željezne zavjese u nastajanju.
Koncem svibnja Gehlen se u blizini austrijske granice predao sedmoj armiji američke vojske pod zapovjedništvom generala Pattona. Predaja Amerikancima bila je logična odluka s obzirom na to da je Gehlen gotovo cijeli rat proveo na istočnom frontu kao glavni Hitlerov obavještajac. Želio je po svaku cijenu izbjeći Ruse koji su odmah nakon oslobađanja Berlina za njim raspisali nagradu od 250 tisuća dolara. Nazivali su ga “Čovjek bez lica”.
Međutim, iako su se na Jalti obvezali Staljinu izručiti sve naciste koji su djelovali na istočnom frontu, saveznici su Rusima prešutjeli Gehlenovo zarobljavanje prikrivajući njegovu grupu izmišljenim imenima. Američki obavještajci brzo su uvidjeli operativnu važnost informacija kojima je raspolagao Gehlen, čija je vojna obavještajna služba Fremde Heere Ost godinama analizirala obavještajne podatke vezane uz ruske trupe pripremajući njemačke zapovjednike za donošenje taktičkih odluka.
Gehlen je upravo na to računao te je brzo po uhićenju američke istražitelje uvjerio u postojanje sovjetske opasnosti, a sebe i svoje ljude ponudio je kao najefikasnije rješenje za budući hladonratovski obračun. Vrhunski pregovarač i manipulator uspio je nemoguće. Ono što je za druge nacističke čelnike predstavljalo potpuni slom – suđenje, dugogodišnji zatvor ili smrt – za Gehlena je značilo novi početak, uskrsnuće do samih vrhova njemačke, europske i zapadne obavještajne i političke elite.
Nacistička karijera
Rođen 1902. u Erfurtu u obitelji pruskih militarista u kojoj su svi muškarci bili časnici, Reinhard Gehlen u vojsku je ušao sa 18 godina. Uspon Hitlera dočekuje u Reichswehru. Malen, mršav, među kolegama se isticao po pronicljivom analitičkom umu i izraženom talentu za organizaciju. Ratnu akademiju u Berlinu završava 1935., da bi napad na Poljsku dočekao s činom bojnika. Osim u Poljskoj, sudjelovao je u planiranju Blitzkriega na Jugoslaviju i Grčku. Formalno, obavještajac postaje 1941., kada oko sebe počinje skupljati nadarene pojedince iz raznih društvenih sfera: antropologe, arhitekte, matematičare, lingviste…
Sljedeće 1942. dolazi na čelo Fremde Heere Osta, vojne obavještajne službe zadužene za prodor u sovjetsku pozadinu i prikupljanje vojnih, ali i ekonomskih informacija o Staljinovoj vojsci i resursima. Iako nema preciznih podataka o njegovu sudjelovanju u nacističkim zločinima, nesumnjivo je za njih znao. Neki izvori tvrde da mu je specijalnost bila detektiranje židovskih zajednica, o čemu je revno izvještavao SS-ove odrede smrti. Poseban trud ulagao je u brutalna ispitivanja sovjetskih zatvorenika koja su davala odlične obavještajne rezultate.
Zanimljiv je odnos s Hitlerom koji je Gehlena smatrao defetistom jer je često upozoravao na nedostatke njemačke vojske, brutalnost ruske zime ili širinu ruskih resursa i mobilizacijskog bazena. Primjerice, Gehlen je vrlo rano predvidio neuspjeh kod Kurska, ali je Hitler odbijao prekinuti srljanje u taj, po mnogima, ključni poraz njemačke vojske.
Njegova analitičnost, dalekovidnost i precizne procjene bile su tražene među čelnicima Trećeg Reicha poput Himmlera ili Goeringa s kojima je više puta nasamo ručao ili večerao. Tvrdio je i da je indirektno sudjelovao u atentatu na Hitlera 1944. te da ga je od Gestapa spasilo samo to što je nekoliko dana prije doživio trovanje krvi. Njegovi pobornici kažu da bi atentat na Hitlera sigurno uspio da ga je organizirao Gehlen, dok njegovi protivnici tvrde da je vrlo sumnjivo što ga je Gestapo preskočio, implicirajući da je aktivno sudjelovao u uhićenjima pučista na čelu s njegovim prijateljem Clausom von Stauffenbergom.
Demotivirajuće procjene
Gehlen je već početkom 1944. shvatio da će, iako privremeni saveznici, Rusi i Amerikanci nakon rata postati neprijatelji. Informacije koje je imao, smatrao je, bit će od velike važnosti u poslijeratnoj Europi. Neslaganje s Fuehrerom kulminiralo je u siječnju 1945., kada ga je Hitler zbog realistične, i za njemačku vojsku izrazito pesimistične, procjene snage nadiruće ruske vojske, proglasio neuračunljivim ustvrdivši da “Gehlena treba smjestiti u ludnicu”.
Zbog daljnjih demotivirajućih procjena Hitler ga u travnju smjenjuje, a Gehlen počinje prebacivanje najbližih suradnika i tajne dokumentacije na jug Njemačke, sve do austrijske granice u okolici Oberstdorfa. Kraj rata dočekali su u nekoliko planinskih kuća, gdje su se krajem svibnja predali Amerikancima. Gehlena je ispitivao kapetan američke obavještajne službe John Boker, koji je odmah izvijestio Washington o izrazito vrijednom zarobljeniku. Tijekom ispitivanja nacistički obavještajac postupno je odavao lokacije na kojima je skrivena dokumentacija, sve dok nije okupio cijelu skupinu.
Izbjegavši suđenje u Nuernbergu za sebe i svoje ljude, Gehlen je pokazao nevjerojatnu sposobnost preživljavanja. Krajem veljače 1945. sudjelovao je na sastanku samog vrha Trećeg Reicha u Hitlerovu bunkeru, da bi samo pet mjeseci poslije s cijelom grupom otišao u Ameriku. Ondje su ih gotovo godinu dana ispitivali vojni i obavještajni istražitelji. Rezultat tog ispitivanja imao je velik utjecaj na budućnost Njemačke i američko-ruske odnose.
Poseban interes za Gehlenovu grupu pokazao je Allen Dulles, tadašnji čelnik američke obavještajne službe OSS u Švicarskoj. Braća Dulles, Allen i John, još su od 1925. kao odvjetnici na Wall Streetu blisko povezani s njemačkim krupnim kapitalom, uključujući i tvrtke poput IG Farbena koja je proizvodila ciklon B, supstanciju za masovno ubijanje u koncentracijskim logorima. Allen Dulles je i tijekom rata štitio od bombardiranja postrojenja nekih svojih klijenata, a posebno se istaknuo u sprečavanju sovjetskog prodora na sjever Italije strahujući da Rusi i talijanski partizani ne osnuju Sovjetsku Republiku Italiju.
Već 1944. za američku poslovnu i političku elitu veću opasnost od nacista počela je predstavljati komunistička opasnost s istoka. U strahu od Staljinova prodora u Europu, počela je utrka za zauzimanje ključnih rurskih industrija, zarobljavanje najznačajnijih znanstvenika, ali i obavještajaca. Za razliku od Britanaca i Francuza, Amerikanci nisu imali velikih moralnih problema u angažiranju nacističkih agenata jer u Rusiji i ostalim zemljama budućeg Varšavskog pakta nisu imali nikakvu obavještajnu mrežu.
Na taj je nedostatak računao Reinhard Gehlen, koji je istražiteljima objasnio da je on jedina osoba na svijetu koja poznaje sve tajne ruske vojske, politike i industrije. Gehlen je Amerikancima zajamčio i korištenje široke baze doušnika na utjecajnim mjestima istočnonjemačke i ruske politike. Upravo na strahu od ruske opasnosti braća Dulles postaju najmoćniji američki poslijeratni političari: Allen Dulles je vladao CIA-om od 1953. do 1961., dok je John Foster Dulles bio ministar vanjskih poslova od 1951. do 1959. godine.
Tijekom boravka u Americi novi saveznici dogovaraju osnivanje “Organizacije Gehlen”, privatne kompanije koja će Amerikancima pribavljati obavještajne podatke nužne u nadolazećem hladnom ratu. Nakon povratka u Njemačku Gehlen postaje vrlo aktivan, tako da je, već 1947. 70 posto obavještajnih podataka o Rusiji dolazilo iz njegovih izvora. Organizaciju je najprije financirala američka vojska, da bi od 1949. do 1956. to činila CIA. Gehlenova organizacija u idućim godina okuplja oko 500 operativaca, pretežno nacističke prošlosti, koji su kasnije postali kralježnica novonastale njemačke tajne službe BND. CIA je na taj način sudjelovala u angažiranju i financiranju više stotina nacista među kojima visokopozicioniranih djelatnika SS-a, Abwhera i Gestapa.
Reinhard Gehlen postaje vrlo blizak s čelnicima CIA-e, često putuje u Ameriku, obiteljski se povezuje s Allenom Dullesom i Richardom Helmsom koji mu tijekom godina redovno čestitaju rođendan. Ta je bliskost izazivala kritike američke i, posebno, britanske javnosti. Ipak, Dulles je smatrao da za zaustavljanje Staljina nema bolje osobe od Gehlena. Tvrdio je: Gehlen je na našoj strani i to je jedino bitno!
Brojni analitičari smatraju da je Gehlen za Dullesove potrebe frizirao podatke o stvarnoj snazi ruske opasnosti ili “Medvjeda”, kako je nazivao Rusiju. Gehlen je Amerikancima zamjerao “nježnost” prema Sovjetima i trudio se stalno potpirivati retoriku hladnoga rata. Dulles je potom Gehlenovim obavještajnim podacima zastrašivao američku javnost, sve radi povećanja proračuna za svoju obavještajnu agenciju.
Gehlenovo bratstvo
Međutim, puno je povjesničara koji smatraju da je u američkoj suradnji s Gehlenom puno više profitirao bivši nacist. Pokazalo se da Amerikanci nemaju potpuni uvid u rad “Organizacije Gehlen”, a kasnije i BND-a. Savršeni organizator mudro je koristio američki novac, ali je ključne odluke donosio sam.
Vrlo je znakovito da je čak i u izraelskim arhivima teško pronaći negativne detalje Gehlenova nacističkog službovanja. Naime, kao čelnik BND-a, Gehlen je bio posebno revan u pomaganju Mossadu, tako da su njegovim angažmanom brojni agenti izraelske tajne službe dobili njemačke putovnice. U nedavno objavljenoj knjizi “Tajne službe: Talijan u tajnim službama hladnoga rata” Adriano Monti ustvrdio je da je kao djelatnik “Organizacije Gehlen” 1967. otkrio namjere egipatskog vojnog vrha o napadu na Izrael. Suradnja Gehlena i Mossada pridonijela je ubitačnom izraelskom vojnom odgovoru tijekom Šestodnevnog rata.
Superšpijun je vrlo dobro razumio važnost medija, tako da je imao svoje doušnike i podanike u ključnim redakcijama njemačkih medija. Jednako revno njegovi su se ljudi ubacivali u njemačke političke stranke i institucije. Gehlen je vješto upravljao sudbinama osoba koje su zbog službe u Trećem Reichu bile podložne ucjenama. To je posebno došlo do izražaja kada je pojavom karizmatičnog ljevičarskog vođe Willyja Brandta u Njemačkoj ojačala socijaldemokracija. BND je imao svoje doušnike u vrhu SPD-a, a glavni Gehlenov cilj bila je Brandtova eliminacija. Nedavno otkriveni dokumenti pokazuju da je Brandt prisiljen na ostavku na temelju obavještajnih podataka koje je prikupio Gehlen, a koji su iskorišteni nakon što je formalno napustio službu. Za Gehlena su neprijatelji bili svi koji su zastupali radničku klasu: komunisti su bili i sindikalisti, ali i svi političari lijevo od centra. U BND-u ga je, kao i nakon Hitlerove smjene u vojnoj obavještajnoj službi Fremde Heere Ost 1945. godine, naslijedio njegov ađutant Gerhard Wessel.
Bormann u Moskvi
Kada su se u novinama početkom 70-ih pojavili članci i feljtoni o njegovu životu i radu, Gehlen je odlučio objaviti autobiografiju nastojeći osobno odrediti kako će ga svijet pamtiti. Knjiga “Služba: Memoari generala Reinharda Gehlena” izazvala je velik interes, a izdavačka prava skupo su prodana na njemačkom i američkom tržištu. Detalj koji je u memoarima izazvao najveću pažnju bila je Gehlenova tvrdnja da je drugi čovjek nacističke Njemačke Martin Bormann bio ruski agent te da je njegov misteriozni nestanak u svibnju 1945. u stvari bio bijeg u Moskvu. Gehlan je ustvrdio da je tijekom 50-ih dva puta dobio informacije da Bormann pod lažnim imenom živi u Rusiji. Iako je na više mjesta u memoarima vidljiva Gehlenova težnja da se prikaže kao antinacist, u njegovim uspomenama vidljivo je da Hitleru najviše zamjera što je izgubio rat koji je mogao dobiti.
Čitajući memoare, očito je da Gehlen, poput mnogih obavještajaca, značajno frizira povijest smanjujući svoju odgovornost u negativnim ili ističući svoju ulogu u pozitivnim događajima. U jednom od zadnjih intervjua Gehlen je izjavio da, gledajući unatrag, ne vidi da je u svom životu napravio ijednu veću pogrešku.
Autor: Armando Mihovilović
