Ako ste se umorili od krvavih bitaka, pompoznih državnika i okrutnih diktatora, odlučili smo vas počastiti nečim laganim i lepršavim. Za vas smo odabrali pregršt povijesnih viceva, a vi se opustite i dobro nasmijite!
Nasmrt ranjenog vojnika pitaju ima li posljednju želju. “Htio bih vidjeti ljude zbog kojih umirem”, odvrati on slabašnim glasom. Suborci mu donesoše dvije fotografije: Hitlerovu su postavili ranjeniku slijeva, a Goebbelsovu na njegovu desnu stranu. Osvrćući se lijevo-desno, umirući procijedi: “Osjećam se poput Isusa Krista… Umirem okružen dvojicom razbojnika!”
Poslije rata, šeće Tito ulicom i sretne stariju ženu. “Smrt fašizmu, bako!”, pozdravi je. Ona mu odzdravi: “I tebi sinko, i tebi!”
Tito u obilasku tvornice. “Koliko šarafa proizvedete dnevno?”, upita on radnika. Ovaj odgovara: “Deset, druže Tito”. Tito se zgrane: “Samo toliko!? Ja bih na tvome mjestu napravio barem pedeset!” Radnik će na to: “To je zato što ste vi bravar, a ja diplomirani ekonomist”.
Zašto je George Washington imao problema sa spavanjem? Zato što nije znao lagati.
Ulazi Rimljanin u bar, sjeda za šank, pokaže dva prsta barmenu te kaže: “Pet piva, molim!”
Ruska povijest u šest riječi: “A onda su stvari postale gore”.
Tko je naslijedio prvog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država? Drugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
Gdje je Ivan Grozni naručivao kavu? U Tsarbucksu.
U koji su restoran stari Egipćani najčešće zalazili? U Pizza Tut.
Kojim su pismom pisali egipatski junaci? Herojglifima.
Kakvu su muziku slušali engleski puritanci koji su 1620. zaplovili na “Mayfloweru”? Plymouth Rock.
Gdje je potpisana Deklaracija nezavisnosti? Na dnu papira.
“Što je zajedničko sovjetskom i američkom ustavu?”, pita učiteljica malog Aljošu. “Oba jamče slobodu govora”, odvrati dječak. Bravo!”, pohvali ga učiteljica. “A znaš li možda po čemu se razlikuju?”. Učenik razmisli pa odgovori: “Američki ustav jamči i slobodu nakon govora”.
Što je Mason rekao Dixonu? “Ovdje povlačim crtu!”
Kragujevac, 1941. Herr komandant: “Dakle, odlučeno je… Danas strijeljamo čitav jedan razred. Idemo u školu pokupiti djecu!”. Pobočnik odgovori: “Na zapovijed!”. Naoružani do zuba, Nijemci upadaju u školu, u 8.c razred. Pobočnik vikne: “Zbog učestalih diverzija prema našoj vojsci, odlučili smo strijeljati jedan razred ove škole, za opomenu. Kocka je pala na vas… Pripremite se za smrt!”. Nijemci izvedu učenike i učitelja na dvorište, pred zid. Učitelj ih hrabri: “Djeco, pokažimo fašistima da nas nije strah! Zapjevajmo!”. I doista, svi zapjevaše partizanske pjesme, prvo stidljivo, a onda sve glasnije i glasnije. Samo jedan dječačić stoji šutke i plače. Privuče to zapovjednikovu pažnju, pa ga upita: “Što je, mali, nisi hrabar kao ostali? Zašto plačeš?”. Ovaj će na to: “Kako ne bih plakao… Ja sam iz osmog b, samo sam došao po spužvu!”.
Iz dnevnika partizanskog zapovjednika: “Dan prvi. Napadamo kotu 259. Krenuli smi u juriš i otjerali Nijemce. Dan drugi. Nijemci krenuli u juriš. Naši momci su se hrabro borili, ali smo se morali povući. Dan treći. Ponovno napadamo kotu 259. Naši momci su junaci! Ponovno smo osvojili kotu. Dan četvrti. Nijemcima je stiglo pojačanje. Ponovno jurišaju i osvajaju kotu 259. Dan peti. Došao šumar. Otjerao i nas i Nijemce”.
Fidel Castro posjetio je Moskcu, a Leonid Brežnjev poveo ga je na turneju po gradu. Prvo su otišli u gostionicu na pivo, a Castro je pohvalio njegov okus. “To su nam omogućili naši dobri prijatelji iz Čehoslovačke!”, odvrati Brežnjev. Nakon što su ispraznili krigle, otišli su na vožnju po gradu. “Krasan automobil imate!”, s divljenjem će Castro. “U pravu ste… To su nam omogućili naši dobri prijatelji iz Čehoslovačke!”, s ponosom će Brežnjev. Stigoše oni na neku izložbu rezbarenog stakla. “Ovi predmeti su divni!”, usklikne Castro. Brežnjev odvrati: “Doista jesu… To su nam omogućili naši dobri prijatelji iz Čehoslovačke!”. Castro je impresioniran: “Ti Čehoslovaci moraju vam biti doista dobri prijatelji!. Brežnjev na to odvratu: “Da… Moraju”.
Čovjek iz Sovjetskog Saveza zatražio je i dobio dozvolu za preseljenje u Sjedinjene Američke Države. Nakon mjesec-dva boravka u novoj domovini, pozove na votku mladog Amerikanca, svoga prvog susjeda. Ovaj ga upita: “Kako vam se sviđa vaš novi stan? Imate li sve što vam je potrebno?”. Rus: “Divan je. Jako mi je ugodno ovdje!”. Momak nastavlja ispitivanje: “A u kakvom ste stanu živjeli u Rusiji?”. Rus: “O, bio je divan… Doista se nisam mogao žaliti na smještaj”. Amerikanac: “A posao? Jeste bili zadovolji poslom u domovini?”. Rus: “Prezadovoljan! Nipošto se nisam mogao žaliti”. Amerikanac: “A hrana? Kakva je hrana tamo kod vas?”. Rus: “Izvrsna, ne možemo se žaliti!”. Zbunjen, Amerikanac upita: “Ako je sve bilo tako divno i krasno kod vas, zašto ste se onda preselili u Ameriku?”. Rus će na to kao iz topa: “Ovdje se mogu žaliti!”
Razgovaraju dva Rusa. “Je li istina da kod nas u Sovjetskom Savezu postoji sloboda govora, baš kao u Sjedinjenim Američkim Državama?”, pita prvi. Drugi će na to: “Apsolutno! U SAD-u možeš doći ispred Bijele kuće i vikati: ‘Dolje Reagan!’ i nitko ti neće ništa. Jednako tako, možeš doći nasred našeg Crvenog trga u Moskvi i vikati: ‘Dolje Reagan!’ i nitko ti neće ništa.
Aleksandar Veliki, Julije Cezar i Napoleon s neba gledaju paradu na Crvenom trgu četrdesetih godina. “Da sam ja imao sovjetske tenkove, bio bih nepobjediv!”, uzdahne Aleksandar. “Da sam ja imao sovjetske avione, osvojio bih čitav svijet!”, nadoveže se Cezar. “Da sam ja imao list poput sovjetske ‘Pravde’, svijet nikad ne bi čuo za Waterloo!”, sjetno će Napoleon.
Došao Hitler kod Boga i moli ga da ga na jedan dan vrati na Zemlju. “Zašto? Da se iskupiš za zla koja si počinio?”, upita ga Bog. “Ne. Da ubijem još 500.000 Zidova i jednog Danca!”, odvrati Hitler. “A zašto jednog Danca?”, zbuni se Bog. Hitler će slavodobitno: “Eto, Bože, vidiš da i tebe boli briga za Židove!”.
Hitler, zamišljen i loše raspoložen, prolazi pored Auschwitza, kad mu na rame padne pepeo. Führer ga otrese i procijedi: “Ma, okani me se, čovječe!”
Piše: Lucija Kapural
