Junak Černobila: Uslijed radijacije, koža mu se pretvorila u živu ranu, a oči su mu promijenile boju!

Kada je dana 26. travnja 1986. došlo do havarije u nuklearnog elektrani u Černobilu oglasili su se alarmi, i sve su interventne ekipe morale izaći na teren. Među njima je bio i mladi ukrajinski vatrogasac Volodymyr Pavlovych Pravyk (Vladimir Pravik) koji je odmah sa svojom ekipom krenuo prema elektrani. Njegov je tim započeo s gašenjem požara na krovu turbine, no nakon samo 30-ak minuta provedenih na krovu Pravykov je tim počeo osjećati prve simptome radijacije poput povraćanja posrtanja i gubika svijesti. Nakon pojave ovih simptoma krenulo se s povlačenjem ljudi s krova. Njihovi kolege su ih prevezli u obližnju bolnicu u Pripjatu, no zbog ozbiljnosti njihovih simptoma vezanih uz količinu primljenog zračenja već su sutradan helikopterom prebačeni u moskovsku bolnicu, specijaliziranu za bolesti radijacije

Smrtonosna doza zračenje

Procjenjuje se da je Volodymyr primio dozu od 750 rad. Danas se zna da su smrtonosne  doze sve one iznad 600 rad. Osobito je opasno ako se se više doze zračenje dobiju u kratkom vremenu, kao što je to ovdje slučaj. Stopa smrtnosti kod ovakvih spomenutih doza iznosi nepogrešivih 100 posto, što znači da Pravyku i njegovim suradnicima nije bilo pomoći. Volodymyru su, kako se tvrdi, oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Ta se promjena povezuje s ionizirajućim zračenjem koje u visokim koncentracijama može uništiti sloj melanina u šarenici te na taj način izazvati promjenu boje očiju Nakon što su primljeni na liječenje odmah je bilo jasno da pristiglim pacijentima nema spasa.

Teško stanje i neizdrživa bol


U krakom vremenu nakon izloženosti visokoj dozi radijacije Pravyk je počeo patiti je od niza teških simptoma poput onih probavnih, upale pluća i leukopenije (smanjenja broja leukocita). Tako je izgubio kosu, natekao mu je jezik, a žlijezde slinovnice su mu prestale funkcionirati pa nakon nekog vremena više nije mogao govoriti. Cijelo tijelo mu je bilo prekriveno opeklinama, a zbog neizdržive boli dobivao je morfij i druge koktele lijekova. Prošao je zajedno sa cijelim svojim timom transplantaciju koštan srži, ali nikome od njih nije bilo pomoći. Tijelo mu se, kao i kod njegovih sudrugova, počelo sušiti.

Smrt i posmrtna odlikovanja

Umro je nekoliko dana prije svog 24 rođendana, samo dva tjedna nakon što je bio izložen visokoj dozi zračenja, a sahranjen u zapečaćenom lijesu od cinka na groblju u Moskvi. Iza njega je ostala supruga i malo dijete. On je jedan od heroja Černobila, a među kojima su  uz vatrogasce, bili i brojni drugi pripadnici interventnih ekipa, a koji su žrtvovali svoje živote kako bi spasile milijune ljudi. Oni koji su bili izloženi manjim dozama radijacije i koji su još živi, pate od raznih težih bolesti. Posmrtno je odlikovan medaljama Reda Lenjina te je zajedno s drugim svojim sudrugovima proglašen herojem SSSR-a. Nažalost, njega i brojnih drugih pripadnika ovih interventih ekipa više nema, a možemo se samo nadati da se ukrajinska vlada, u međuvremenu, pobrinula da obitelji ovih herojskih žrtava černobilske katastrofe dobiju nešto više od posmrtnih odlikovanja.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari