Kada je dana 26. travnja 1986. došlo do havarije u nuklearnog elektrani u Černobilu oglasili su se alarmi, i sve su interventne ekipe bile na terenu. Među njima je bio i mladi ukrajinski vatrogasac Volodymyr Pavlovych Pravyk (Vladimir Pravik) koji je odmah sa svojom ekipom krenuo prema elektrani. Njegov je tim započeo s gašenjem požara na krovu turbine, no nakon samo 30-ak minuta provedenih na krovu Pravikov je tim počeo osjećati prve simptome radijacijske bolesti poput povraćanja, posrtanja i gubika svijesti. Nakon pojave ovih simptoma krenulo se s povlačenjem ljudi s krova. Preveženi su u obližnu bolnicu u Pripjatu, no zbog ozbiljnosti njihovih simptoma već su sutradan helikopterom prebačeni u moskovsku bolnicu – specijaliziranu za bolesti radijacije
Procjenjuje se da je Vladimir Pravik primio dozu od 750 rad. Danas se zna da su smrtonosne doze sve one iznad 600 rad. Osobito je opasno ako se više doze zračenja dobiju u kratkom vremenu, kao što je to ovdje bio slučaj. Stopa smrtnosti kod ovakvih spomenutih doza iznosi nepogrešivih 100 posto, što znači da Praviku i njegovom timu nije bilo spasa. Vladimiru su, kako se tvrdi, oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Ta se promjena povezuje s ionizirajućim zračenjem koje u visokim koncentracijama može uništiti sloj melanina u šarenici te na taj način izazvati promjenu boje očiju Nakon što su primljeni na liječenje odmah je bilo jasno da pristiglim pacijentima nema spasa.
Na morfiju
U krakom vremenu nakon izloženosti visokoj dozi radijacije Pravik je počeo patiti je od niza teških simptoma poput onih probavnih, ali i upale pluća i leukopenije (smanjenja broja leukocita). Izgubio je kosu, natekao mu je jezik, a žlijezde slinovnice su mu prestale proizvoditi slinu pa je nakon nekog vremena izgubio moć govora. Cijelo tijelo mu je bilo prekriveno opeklinama, a zbog neizdržive boli dobivao je morfij i druge koktele lijekova. Prošao je zajedno sa cijelim svojim timom transplantaciju koštane srži, ali tijelo mu se, kao i njegovim sudrugovima, nepovratno sušilo.
Umro je nekoliko dana prije svog 24. rođendana, samo dva tjedna nakon što je bio izložen visokoj dozi zračenja, a sahranjen u zapečaćenom lijesu od cinka na groblju u Moskvi. Iza njega je ostala supruga i tada malo dijete. On je jedan od heroja Černobila, a među kojima su uz vatrogasce, bili i brojni drugi pripadnici interventnih ekipa koji su se doslovno žrtvovali za druge. Oni koji su bili izloženi manjim dozama radijacije i koji su još živi, pate od raznih uglavnom težih bolesti. Pravik je posmrtno odlikovan medaljom Reda Lenjina te je zajedno s drugim svojim sudrugovima proglašen herojem tadašnjeg SSSR-a. Ne možemo se, a ne zaptitati jesu li obitelji stradalih dobili uopće nešto više od medalja i tapšanja po ramenima.
Piše: Sonja Kirchhoffer
