Suvremeni mobiteli su omogućili širokim masama da se neprestano fotografiraju i promatraju sebe u raznim pozama i situacijama, no u vrijeme Drugog svjetskog rata mogućnosti česte upotrebe fotoaparata ili kamere, bile su ograničene na manjinu. Jedan od obožavatelja fotografiranja, pa i gledanja samog sebe, bio je Adolf Hitler. On je po svojoj brizi za izgled i dojam koji ostavlja, bio sličan modernim političarima zainteresiranim za osobnu promidžbu.
Spojio Hitlera i Evu
Adolf Hitler upoznao je Heinricha Hoffmanna, fotografa Nacističke stranke još 1919. godine. Njihovo je poznanstvo tijekom godina preraslo u prijateljstvo, koje je trajalo do samog kraja rata. Kao bliski prijatelj Hitlera, Heinrich je imao pristup svim najprofitabilnijim poslovima zbog čega je u poslovanju Nacističke stranke ostvario veliku korist. Upravo je zbog tog profita završio u zatvoru. Nakon što je Hoffmann izašao iz zatvora posvetio se pisanju knjige koju je nazvao “Moj prijatelj Hitler!”, a koju je objavio s neskrivenim ponosom 1955. godine. Manje je poznato da je upravo zahvaljujući njemu Hitler upoznao svoju dugogodišnju partnericu, a na kraju života i ženu Evu Braun, koja je bila Hoffmannova studijska asistentica.
Prijateljstvo dugo dvadeset i pet godina
Prijateljstvo Hitlera i njegova fotografa Heinricha Hoffmanna trajalo je punih 25 godina. Koliko je Heinrich profitirao od toga svega najbolje govori činjenica da kada je počeo raditi za Hitlera imao je samo jedan fotoaparat, a kasnije je iz te suradnje izašao s izdašnim bankovnim računima, većim brojem nekretnina, kao i više poslovnih subjekata u svom vlasništvu. Uz to imao je i luksuzne hobije vezane uz fotografiju i kolekcionarstvo, što je bio pokazatelj novostečenog statusa do kojega je došao zahvaljujući nepotizmu. Hitlerov vjerni fotograf bio je ratni profiter koji je postojeću situaciju i svoje dobre odnose s Führerom višestruko naplatio.
Hitler kroz objektiv
Heinrich je Hitlera gledao godinama kroz objektiv. Snimio je oko deset tisuća njegovih fotografija, koje su potom tiskane i upotrebljavane u različitim oblicima. Hitlerov fotograf je bio osoba s urođenim marketinškim instinktima sposoban prodati Hitlerovo lice u najrazličitijim formama. Tako je njegove najbolje fotografije skupio za izložbu pod nazivom “Lice Führera” i slično. Adolf Hitler održavao je strastvene govore za koje se temeljito pripremao, jednoj takvoj pripremi svjedočio je i Heinrich koji ga je snimio u nizu profesionalno odrađenih crno-bijelih fotografija. Te su fotografije Hitlerove ekspresivne pripreme za jedan od njegovih govora snimljene davne 1925. Konkretan je govor spremao nakon što je izašao iz zatvora, tijekom kojega je napisao svoju autobiografiju Mein Kampf. Naime, Hitler je završio u zatvoru zbog neuspjelog Münchenskog puča iz 1923. Kada je Hoffman odradio fotografiranje njegove govorne probe, donio je Hitleru fotografije. Nakon viđenog Hitler nije bio nimalo zadovoljan sam sa sobom. Izjavio je da njemu to izgleda glupasto i da ne želi da se tako nešto objavi. Zatražio je da se fotografije unište i, naravno, negativi. Fotograf nije uništio negative i kasnije ih je iskoristio u pisanju svoje knjige. Hoffmann je umro u dobi od sedamdeset i dvije godine, samo dvije godine nakon izlaska knjige.
Govornik pred ogledalom
Iz fotografija je vidljivo da je Hitler bio zanesen i, što je još važnije, učinkovit govornik, a zahvaljujući kojem je Nacistička stranka bila zapažena i došla do velikog broja glasova. Naime, kako je Njemačka u dvadesetim godinama 20-og stoljeća bila u velikoj krizi. Nijemci su ga doživjeli, upravo zbog njegove strasti i karizmatičnosti, kao nekoga kome je stalo do naroda. Hitlerova publika se više usmjerila na vizualni dio njegovih govorancija nego na sadržaj, ali ono što su čuli bilo je kratko, jezgrovito i jednostavno rečeno, pa kada bi i nešto od toga doprlo do njihova razuma, on bi se očito isključio, a emocije su zauzele prvo mjesto. U sukobu ljevice i desnice Nijemci su željeli novu i drugačiju opciju, a kako se u tom trenutku, kao nešto što bi odgovaralo takvim propozicijama, pojavila nova stranka s karizmatičnim govornikom, izabrali su ono što je bilo drugačije od ponuđenih opcija na “tržištu”.
Usmjeravanje na vizualni identitet poput ovoga primjera iz Njemačke, pokazalo se opasnim i pogubnim, pa zato kada gledate govorancije, pojačajte ton, a sliku ponekada zanemarite ili joj barem posvetite manje pozornosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
