Građanin X: Monstrum koji je ubijao sovjetsku djecu bio je ugledni član Komunističke partije!

Fotografoja: YouTube screenshot

Ime Andreja Čikatila (1936. – 1994.) s jezom izgovaraju i prekaljeni kriminalisti: u dugačkom razdoblju od 22. prosinca 1978. do 6. studenog 1990. godine, ovaj čovjek – ako ga tako uopće možemo nazvati – na nezamislivo okrutne načine ugasio je živote pedeset dvoje ljudi, mahom djece.

Godine gladi i bijede

Čikatilov život počeo je onako kako je i završio – u bijedi. Na svijet je došao u ukrajinskom selu Jabločnoju, u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Staljin se želio osvetiti ukrajinskom narodu, koji je odbijao kolektivizirati svoje farme, pa su ruski vojnici godinama konfiscirali njihovu stoku i urode. Do 1936. godine, kad je Čikatilo došao na svijet, od gladi je umrlo oko deset milijuna ljudi, a malo je nedostajalo da takva sudbina snađe i njegovu obitelj.

Kad je dječaku bilo pet godina, stvari su s lošeg krenule na gore: njegovu domovinu napala je nacistička Njemačka. Prizori mrtvih, unakaženih tijela razbacanih po ulicama i šumama neka su od najranijih sjećanja budućeg monstruma… U njegovu konfuznom mozgu, bila su pohranjena zajedno s uspomenama na okrutnu majku, koja ga je ponižavala svakom prilikom, te vječno kruljenje u želucu.

Da naoko plah mladić, koji je nekontrolirano mokrio u krevet, može biti itekako opasan, pokazalo se kad je navršio šesnaest godina. Bez ikakva povoda, nasrnuo je na desetogodišnju prijateljicu svoje mlađe sestre. U namjeri da je siluje, strgao je odjeću s tijela prestravljene djevojčice, no nije uspijevao postići erekciju. Taj incident dodatno je produbio temeljno osjećanje koje ga je određivalo – poniženost.


Član Komunističke partije

Po odsluženju vojnog roka, oženio se djevojkom po imenu Feodozija. Unatoč problemu s impotencijom, s njom je uspio dobiti dvoje djece. Općenito, činilo se da se Čikatilove životne okolnosti poboljšavaju. Diplomirao je književnost u dopisnoj školi, nakon čega se zaposlio kao učitelj u Rostovu na Donu. Kolege, koji su ga smatrali samotnjakom, cijelili su njegov profesionalni angažman, a neki od njih čak su s njime znali odigrati partiju šaha.

Kad se proširila glasina da je ovaj miran, strpljiv čovjek seksualno napastvovao jednu od učenica, svi su bili šokirani. Čikatilo je, istinabog, dobio otkaz, no učiteljsku licenciju nije izgubio. Štoviše, kao član Komunističke partije, dobio je pismo preporuke od bivšeg ravnatelja te je s lakoćom pronašao novo nastavničko namještenje, u nekoliko kilometara udaljenom Šahtiju. U napuštenoj brvnari u tome rudarskom selu, prvi je put ubio.

Smaknuće nevinog čovjeka

Žrtvu, devetogodišnju Jelenu Zakotnovu, pokušao je silovati, no njegova muškost ostala je nepomična. Bijesan i frustriran, više je puta zario nož u njeno krhko tijelo. Mnogo godina kasnije, istražiteljima će ispričati kako je bio ushićen spoznajom da je uspio postići orgazam nad truplom.

Osim same prirode zločina, još je nešto bilo šokantno. Kako su svjedoci vidjeli Čikatila u društvu nesretne djevojčice, ovaj je priveden na ispitivanje, ali je – zbog svoje rječitosti i alibija koji mu je pružila supruga – izbačen s liste osumnjičenih. Da stvar bude gora, za ubojstvo je opružen drugi čovjek: Aleksandar Kravčenko pogubljen je zbog zločina koji nije počinio!

Serijski ubojice? Toga nema u našoj domovini!

Čikatilo je svoje bolesne porive uspijevao držati pod kontrolom pune tri godine. Kad se 1981. zaposlio kao dobavljač građevinske opreme u Rostovu, pružila mu se prilika o kakvoj je sanjao. Tijekom jednog od mnogobrojnih poslovnih putovanja, na autobusnoj postaji ugledao je 17-godišnju Larisu Tkačenko. Djevojku, koja je bila u prnjama, s lakoćom je nagovorio na seks u zamjenu za novac. U šumi, gdje ju je odveo, započela je njena noćna mora: polagano ju je davio a, prije nego što je izdahnula, zario je zube u njen vrat te joj, pooput vampira, počeo piti krv. Kad je napokon preminula, odsjekao joj je bradavice i progutao ih, da bi joj potom nožem izrezao genitalije. Opijen okusom krvi, tijekom sljedeće godine sličnom je tretmanu podvrgao četiri djevojčice i jednog dječaka!

Lokalni policajci, koji se nikad ranije nisu susreli sa zločinima ovog tipa, bili su zatečeni. Dok bi njihovi kolege s “trulog zapada” odmah zaključili da je riječ o nedjelima serijskog ubojice, prema službenoj politici Sovjetskog Saveza, takvi zločinci nisu postojali u njihovoj moralno uzvišenoj domovini. Umjesto da povezuju konce – nevjerojatno, Čikatilo je još jednom ispitan i odbačen kao sumnjivac – na ispitivanje su privodili beskućnike, psihičke bolesnike te, zbog sve većeg broja muških žrtava, homoseksualce. Mnogi od njih su, nakon fizičke torture koju su prošli u istražnom pritvoru, počinili samoubojstvo.

Najveća potraga u povijesti Sovjetskog Saveza

Dok su nadležni gubili vrijeme, stvarni počinitelj napadao je sve češće i sve okrutnije, a jedva prepoznatljiva tijela najčešće je ostavljao u blizini autobusnih i željezničkih postaja. Osim genitalija, mnogim žrtvama nedostajale su oči i jezici – kasnije će se doznati da ih je monstrum jeo.

Kad su, unatoč naporima policije da sve zataškaju, u javnost počeli isplivavati detalji o bizarnim zločinima “rostovskog koljača”, ravnatelj tamošnje policije u pomoć je pozvao moskovskog kolegu Viktora Burakova, jednog od najiskusnijih kriminalista u zemlji. Na Burakovljev zahtjev, Ministarstvo unutarnjih poslova okupilo je tim od čak dvije stotine ljudi, koji je krenuo u do tada najveću potragu u povijesti Sovjetskog Saveza.

Ispravno zaključivši da je počinitelj žrtve pronalazio na autobusnim i željezničkim stanicama, Burakov je na ta mjesta rasporedio niz detektiva u civilu. Treći put, Čikatilo je bio na ispitivanju, i treći put je, kao ugledni komunist, pušten na slobodu. Unatoć sreći koja ga je pratila, shvatio je da se mora na neko vrijeme primiriti. Sljedeći put je ubio tek 1990. godine. Unatoč rastućem osjećaju frustracije, Burakov nije odustajao.

Impotentni sadist

U razdoblju ubojičina mirovanja, na svoju je ruku kontaktirao psihijatra upoznatog sa zapadnjačkim metodama profiliranja serijskih ubojica. Opsežno izvješće koje je sastavio dr. Aleksander Buhanovski bilo je nevjerojatno precizno: počinitelja, kojeg je nazvao “građaninom X”, opisao je kao heteroseksualnog muškarca starog između četrdeset pet i pedeste godine, sadista koji pati od impotencije – pri čemu mu nož simbolički služi kao nadomjestak za nefunkcionalnu muškost. Ne radi se, naglasio je stručnjak, o psihopatu – ubojica je itekako sposoban kontrolirati svoje postupke.

Dana 6. studenog 1990. godine, nedaleko od postaje u Šahtiju, pronađeno je unakaženo truplo mlade žene. Na listi onih koje su svjedoci vidjeli u okolici toga dana nalazilo se policiji dobro poznato ime – ono Andreja Čikatila… Čovjeka koji se, bez odstupanja, podudarao s profilom dr. Buhanovskog. Burakov je znao da je pronašao svoga počinitelja.

Trećeg dana ispitivanja, Čikatilu se razvezao jezik. Bez zadrške je progovorio o zločinima, kao da je jedva čekao priliku pohvaliti se svojom izopačenošću. Na suđenju, gotovo sva mjesta u dvorani zauzela je rodbina žrtava. Njihov osvetnički bijes je zadovoljen: Čikatilo je proglašen krivim za pedeset dva umorstva i osuđen na smrt. Dana 15. veljače 1994. godine, odveden je u zvučno izoliranu prostoriju u zatvorskom podrumu, gdje je pogubljen hicem u glavu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari