James Bond, tajni agent portretiran je u knjigama Iana Fleminga, a zahvaljujući svojoj popularnosti s knjiških stranica prešao je na televizijske ekrane. Upravo je jedan od novijih filmova o avanturama ovog agenta, označenog kao 007, jednim dijelom smješten u zastrašujući i već desetljećima napušteni grad. Želite li saznati nešto više o gradu smještenom na otoku udaljenom samo 15 km od poprišta bacanja atomske bombe, pročitajte tekst koji smo za Vas pripremili.
Jezivi otok u blizini još strašnijeg Nagasakija
Grad Hashima se naziva i Gunkanjima ili Battleship island odnosno Otok bojnih brodova. Ovaj je naziv potekao iz oblika samog otoka koji podjseća na brod, a koji je smješten u blizini Nagasakija. Ovo je nekoć bio jedan od najnaseljenijih gradova Japana. Bio je to grad sa školama, bolnicama i drugim objektima. Cijela površina otoka je pretvorena u grad, koji je danas još samo labirint napuštenih zgrada. Prvi puta je naseljen 1887. godine kao rudarsko naselje. Nakon što je otok kupio korporacijski gigant Mitsubishi počinje gradnja višekatnih armiranobetonskih zgrada. S obzirom da je svojom površinom ovo maleni otok upravo su neboderi omogućili da se na tako skučenom prostoru zbije velik broj stanovnika. U središtu grada je i danas šintoistički hram. U vrijeme Drugog svjetskog rata broj stanovništva se povećao, što je posljedica japanske politike koja je tjerala stanovnike japanskih kolonija poput Koreje i Tajvana da rade u ovdašnjih rudnicima. U vrijeme najveće brojnosti stanovnika ovdje je živjelo više od 5 000 ljudi.
Mračna povijest
Povijest otoka je mračnija od filma koji je ovdje snimljen. Ovdje je gotovo sto godina egzistirao rudarski pogon u kojem je dobar dio ljudi radio prisilno od 1925. do 1945., a pretpostavlja se da je na otoku umrlo više od 1000 prisilnih radnika, koji su pristigli dijelom iz Kine, a dijelom Koreje i drugih mjesta. Obitelji ovih prisilnih radnika pokušavaju od spomenute korporacije dobiti odštetu i ispriku, što se još nije dogodilo. Nakon što se zatvorio rudnik ugljena grad napuštaju njegovi stanovnici, koji odlaze doslovno “trbuhom za kruhom”. To se dogodilo 1974. kada je ugljen zamijenjen naftom.
Danas turistička atrakcija
Otok je otvoren za turiste 2009. godine, turistička ruta kreće od Nagasakija prema otoku. Standardno putovanja uključuje 40 minuta vožnje brodom, a zatim sat vremena boravka na otoku. Ovo je vrijeme fleksibilno jer ovisi o vremenski uvjetima koji ponekada nedozvoljavu pristajanje na otoku. Turistička ruta je točno definirana jer je grad opasan i u ruševnom stanju.
Prije otvaranja otoka za turiste provjerilo se stanje grada te je ustanovljeno da je sve u ruševnom stanju i da su samo pojedini dijelovi relativno sigurni te da se tu smiju kretati turisti. Svojevremeno je ovaj otok slovio kao betonski otok, no danas kako su ga ljudi napustili priroda ga vraća pod svoje. Grad svojom napuštenošću podsjeća pomalo na Pripjat, u blizini Černobila, a kojeg su stanovnici napustili u žurbi.
Uvrštavanja na UNESCO-vu listu
Južna Koreja se protivila uvrštavanju Hashime na UNESCO-vu listu povijesne baštine. Zašto je tome tako? Japan se obvezao da će se povijest otoka ispripovijedati na istinit način, zbog čega je Tokio dobio “zeleno svijetlo” od Seula. No unatoč obvezi da na odgovarajući način izlože ružnu povijesnu istinu o porobljavanju, oni to nisu učinili. Dapače, samo dvije godine kasnije japanska je vlada prekršila dano obećanje da će predstaviti povijesne činjenice o prisilnom radu. Prošle godine krajem ljeta otvoren je u tokijskoj četvrti Shinjuku Centar o industrijskoj baštini. U tom Centru koji je trebao predstaviti istinu o povijest otoka, se tvrdi pak da ovdje nije bilo diskriminacije. Japan želi prikazati povijest na svoj način. On polazi od stajališta da je Južna Koreja u to vrijeme bila pod japanskom vlašću i međunarodno pravo dopuštalo je mobilizaciju na prisilan rad u hitnim situacijama, poput rata. Prema odredbama tog zakona radnici su dobili automatski japansko državljanstvo, no problem je bio što su doseljenicima uskraćena temeljna prava. Drugim riječima morali su snositi obveze prema društvu, ali nisu dijelili ista prava. Tako je stanovnicima pod vlasništvom Japana bilo uskraćeno, primjerice, pravo glasovanja.
O radnoj snazi na otoku
U stvarnosti ovdje su prvo radili zatvorenici koji su digli pobunu, a koja je rezultirala velikim brojim ubijenih, Nakon toga na red dolaze siromašni, a kako njihov broj nije dio dovoljan,
počelo se sa stranom radnom snagom. Zbog nehumanih uvjeta rada ljudi su bili skloni i samoozljeđivanju kako bi izbjegli smrt. Kada bi prisilni radnici došli na otok oduzimali su im dokumente, a plaća im je sjedala na račune u rukama poslodavaca. Što znači da su mogli bježati samo bez novac, a bijeg je bio kompliciran jer je trebalo plivati 18 km do obale, zbog čega su se mnogi pri tome utopili. Oni koji su pak uhvaćeni bili su prisiljeni raditi dalje pod ekstremnim pritiskom. Jedan od bivših nadzornika na otoku, Masayuki Kosako, je bez ustezanja govorio da su se strani radnici diskriminirani i da je sam išao po japanskim kolonijama i “lovio” radnike, i da su uvjeti njihova rada bili teži. Nadodao je da kada je Japan doživio poraz u Drugom svjetskom ratu, da su prvo pušteni nadzornici kineskih, tajvanski i korejskih radnika kako bi pobjegli s otoka, zbog straha od osvete radnika na prisilnom radu.
Međutim u Informacijskom centru se daje drugačija priča koja negira diskriminaciju. Japan često u javnosti ističe samo jednu stranu priče, koja odgovara onome što žele da svijet misli o njima, no stvarnost je puno kompleksnija negoli se čini.
Piše: Sonja Kirchhoffer
