U srcu Sirijske pustinje, sjeveroistočno od Damaska, ugnijezdila se ponosna i tajanstvena Palmira, koju s pravom nazivaju raskršćem civilizacija. Ovaj antički grad nastanjen je još od trećeg tisućljeća prije Krista. Nekadašnje trgovačko središte na karavanskom putu od obala Sredozemnoga mora do Eufrata, koje se od 1980. nalazi u UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine, u novijoj povijesti najčešće se spominje u kontekstu razaranja neprocjenjivo vrijednih spomenika tijekom Sirijskog građanskog rata. Dakako, nije to bio prvi put da su Palmiru šibali vihori povijesnih prevrata.
Grad palmi, kako se naziv prevodi s latinskog, u sastav Rimskog Carstva ulazi za cara Hadrijana, koji ga samodopadno naziva Hadrianijom. Unatoč tome, zadržava široku samostalnost. Priznavajući rimski suverenitet, knez Odenat osvajanjima u Mezoptamiji u trećem stoljeću postavlja temelje moćne palmirske države, koja se za vladavine njegova sina Vabalata širi sve do do Egipta i Male Azije. Prvo i najveće razaranje Palmira doživljava 273. godine, kad ju – u odmazdi zbog lokalne pobune – car Aurelijan daje spaliti. Grad su djelomično obnovili carevi Dioklecijan i Justinijan I., da bi ga 744. razorili Arapi.
Svi ovi utjecaji itekako su se odrazili na arhitekturu – ruševine Palmire svjedoče o skladnom stapanju helenističkih oblika s elementima umjetnosti Bliskog istoka. Europski putopisci otkrivaju ih koncem sedamnaestog stoljeća te stvaraju ushićene izvještaje o hramovima posvećenim božanstvima Belu i Baalshaminu, koje su podigli Kanaanci (ovaj narod, često spominjan u Bibliji, smatra se istovjetnim Feničanima), kulama-grobnicama, Velikoj kolonadi i drugim grandioznim strukturama.
Ova regija dugogodišnji je interes arheologinje Aleksandre Kubiak-Schneider, profesorice sa Sveučilišta u Wrocławu. Poljska znanstvenica tvrdi da je pronašla odgovor na pitanje koje je dugo zbunjivalo njene kolege, ono o identitetu božanstva koje aramejski natpisi, stari oko dva tisućljeća, opisuju epitetima “Gospodar svemira”, “Milostivi” i “Onaj čije ime je blaženo za svu vječnost”.
Usporedivši ih s natpisima koji su pronađeni diljem Mezopotamije, a datiraju u prvo tisućljeće prije Krista, otkrila je da su za tamošnja božanstva korišteni gotovo identični opisi. Primjerice, Bel-Marduk, vrhovno božanstvo babilonskog panteona, naziva se “Gospodarem svijeta” i “Milostivim vladarem”. Uspoređujući religije, zaključila je da božanstvo koje spominju palmirski natpisi – nikad imenom već samo opisno – nije jedno, već je riječ o hibridu raznih nebesnika, poput Bel-Marduka i Baalshamina. Stanovnici drevne Palmire, smatra znanstvenica, odbijali su ih imenovati zbog strahopoštovanja koje su osjećali prema njima. “Kada su ljudi stvarali ove inskripcije, zazivajući nebesku intervenciju, rijetko su se obraćali konkretnom božanstvu; njihove molitve bile su usmjerene svakome tko ih je htio uslišiti”, objašnjava stručnjakinja. Rezultati njenih istraživanja nedavno su objavljenu u e-knjizi “Dedications without theonym of Palmyra, Blessed be his name for eternity”, na engleskom jeziku.
Piše: Lucija Kapural
