O njima se često govori kao o hereticima od kojih su potekli masoni. Priča se i da su, za boravka u Jeruzalemu, pronašli Sveti gral ili, u još napetijoj inačici, glavu Ivana Krstitelja. Premda za ove teze ne postoji povijesno utemeljenje, nedvojbeno je da su utjecali na širenje mističkih spekulacija, koje su pak dovele do osnivanja brojnih okultnih, ezoteričnih i kvazireligijskih pokreta. Odjeveni u bijela odjela, sa žarkim crvenim križem na ramenu, postali su simbolom svega zagonetnog u crkvenoj povijesti. Govorimo, dakako, o templarima, katoličkom viteškom redu koji je, ponajprije zbog nedovoljno istraženog načina na koji je ukinut, i danas obavijen velom tajne.
“Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama”, kako im glasi puni naziv, nastao je davne 1119. godine, nedugo nakon križarskog osvajanja Jeruzalema, a nazvan je po prvom samostanu kraj Salomonova hrama (“templum”). Utemeljio ga je francuski vitez Hugo de Payens, sa svrhom zaštite hodočasnika u Svetoj Zemlji – ovi su, naime, bili izloženi učestalim napadima muslimanskih pljačkaša.
Kako je red trebao papino odobrenje, De Payens se 1127. godine otputio u Rim. Papa Honorije II. okuplja koncil, na kojem se raspravljalo o utvrđivanju Pravila reda. Taj zadatak povjeren je Bernardu iz Clairvauxa, osnivaču cistercitskog samostana. Ovaj je sastavio Pravilo po uzoru na cistercitsko, a koncil ga je prihvatio. Papinim odobrenjem, tako je stvoren red koji je na osebujan način povezao dvije suprotnosti – molitvu i ratovanje. Kako zapisi kazuju, templar je onaj koji je “prsa opasao žičanom košuljom, a dušu štitom vjere” te se, naoružan tom dvostrukom zaštitom, “ne boji se ni čovjeka ni vraga”.
Poznati i kao hramovnici, dijelili su su se na vitezove, svećenike i braću pomoćnike. Vrhovni poglavar bio je meštar, a samostanom je upravljao prior. S vremenom, raširili su se po čitavoj Europi i stekli goleme posjede, kao i znatnu moć. Stekli su, kako to već ide, i mnoštvo neprijatelja. Protjerani iz Palestine, 1291. godine premještaju sjedište na Cipar, a potom u Francusku. Zbog njihova sve većeg utjecaja – bili su podređeni jedino papi – mnogi svjetovni vladari počeli su im raditi o glavi.
Fancuski kralj Filipa Lijepi, koji je templarima dugovao golemu svotu novca, protiv njih je pokrenuo montirani proces. Pod kraljevim pritiskom, red je 1312. godine ukinuo papa Klement V. Valja naglasiti da je riječ o prvom papi koji je, umjesto u Rimu, stolovao u Avignonu (tzv. “Avignonsko sužanjstvo”). Ondje je bio pod izravnim utjecajem francuskog kralja. Te igrice moći za templare će se pokazati pogubnima.
Optuženi su za krivovjerje i sodomiju, a jedan od “dokaza” protiv njih bio je templarski grb, koji prikazuje dvojicu muškaraca što jašu na jednom konju! Iz mora suludih optužbi, valja izdvojiti i onu da se klanjaju poganskom božanstvu Bahometu. U stvarnosti, radilo se o zgodnom načinu da se prigrabi njihovo bogatstvo. U Francuskoj, templarske posjede je konfiscirala država; u drugim zemljama bili su dodijeljeni ivanovcima.
Dana 18. ožujka 1314. godine, posljednji veliki meštar ovog reda, Jayques de Molay, spaljen je na lomači. Optužen za herezu, prethodno je – pod najgorom zamislivom torturom – priznao brojne zločine templara, pa i one najapsurdnije. Na ispitivanju 1308. godine, pred papinim poslanicima je povukao priznanje, da bi se potom u zatvoru, mučen i slomljen, ponovno izjasnio kao kriv. Nelijepi kraj dočekao je na otočiću usred pariške rijeke Seine. Prema legendi, u trenutku kad ga je gutala vatra, bacio je prokletstvo na papu i francuske kraljeve. Bilo je, čini se, efikasno: Klement V. umro je samo mjesec dana kasnije, a kralj Filip IV. unutar godinu dana. Za četrnaest godina, izumrla je Filipova kraljevska dinastija u muškom koljenu.
Piše: Lucija Kapural
