Godina u kojoj je ubijao Čovjek štakor

U dalekom Japanu od ljeta 1988. do ljeta 1989. ubijao je Tsutomu Miyazaki poznatiji kao Čovjek štakor, Drakula i pod drugim imenima. Opčinjen japanskom umjetnošću crtane animacije zvane anime, pretvorio je svoje fantazije u stvarnost ubijajući malene djevojčice. Po brutalnosti počinjenih zločina uvrštava se u najgore ubojice u modernoj povijesti Japana, a i mi bi se složili da i na svjetskoj pozornici ne bi imao veliku konkurenciju. Ukoliko Vas zanima način na koji je ubojica djelovao, pridružite nam se u članku koji slijedi.

Genetski poremećaj posljedica incesta?

Tsutomu Miyazaki rođen je početkom 60- ih godina 20. st., u bogatoj tokijskoj obitelji koja se bavila izdavaštvom. Roditelji su mu bili usmjereni na posao tako da je odrastao osamljen s djedom. Ono što je velikim dijelom oblikovalo njegovu osobnost je genetski poremećaj zbog kojega su mu zglobovi ruku bili spojeni. Postoji mogućnost da je taj genetski poremećaj posljedica i incesta u obitelji. U svakom slučaju nije odrastao u normalnim uvjetima. Unatoč nedostatku pozornosti roditelja, oni su pred njega postavljali visoke ciljeve i tražili savršenstvo. Kako je bio predodređen da naslijedi obiteljski posao pohađao je elitne škole, ali zbog svojeg problema s rukama nigdje nije bio dobro prihvaćen. Pravi problemi su počeli u srednjoj školi, kada je od odličnog postao prosječan ili ispodprosječan đak, nakon čega je odustao od daljnje fakultetske edukacije te se posvetio fotografiji. Po završetku studija radi, kao fotograf, a poslije posla promatra djevojčice, tražići među njima žrtve.

Gubitak djeda izazvao depresiju


Pravi pomak se dogodio kada mu je umro djed budući da je tada pao u depresiju i tom stanju je, kako je sam priznao, pojeo  dio njegova pepela, a kasnije je pokazao čudne sklonosti prema svojoj mlađoj sestri zbog čega se sukobio s majkom. Policija je otkrila da je sve roditelje žrtava zvao, a zatim ih maltretirao teško dišući na telefon.

Slijedio određeni obrazac ubijanja

Kada govorimo o brutalnost teško je naći mu premca. Ubijao je djevojčice u dobi između četiri i sedam godina. Imao je određeni obrazac koji je manje-više neprestano primjenjivao tako bi djevojčice otimao i najčešće nagovaranjem uveo u automobil, a zatim bi ih likvidirao obično gušenjem. Potom bi imao odnos s mrtvim tijelom da bi na kraju prešao na sakaćenje tijela, te bi nastavio odabirom posebnog suvenira za roditelje i sebe, a sve bi završilo pisanjem razglednice. Pri slanju razglednica i paketa roditeljima žrtava, vodio je računa da pošalje neki element zbog kojega bi roditelji biti sigurni da je baš riječ o njihovom djetetu. Od prve je svoje žrtve primjerice zadržao za sebe ruke i noge kao suvenire. Ovdje je problematično što je ubijenoj djevojčici ovim činom oduzeo mogućnost života u drugoj dimenziji u koju su djevojčicini roditelji vjerovali. Bez ruku i nogu duše se ne mogu kretati i hraniti na tom drugom svijetu, što je obitelji dodatno otežalo tugu.

Uhićenje pri novom pokušaju ubojstva

Ubojica je uhićen zahvaljujući brzoj reakcija jednog oca, kojega je starija kći upozorila da je stranac odveo mlađu kći. Očeva reakcija, ali očito i intuicija odigrale su presudnu ulogu u spašavanju djevojčice, što je Čovjeka štakora smjestilo iza rešetaka, u srpnju 1989. Uspio je naći svoju djevojčicu na životu da bi nakon toga zvao policiju koja ga je uhitila. Nakon što je uhićen nad njim se provodio sedmogodišnje sudsko vještačenje kojim je trebalo, između ostalog, utvrditi njegovo mentalno stanje. To je suđenje pokazalo da posjeduje svijest, pri čemu su gotovo svi imali oprečna mišljenje po pitanju dijagnoza, no složili su se da je u stanju razlikovati dobro i zlo. Osim toga stekao se opći dojam da je simulirao višestruki poremećaj osobnosti te da je dovoljno stabilan da donosi odluke. Osuđen je nakon toga zbog ubojstva četiriju djevojčica na smrt 1997. godine, a pogubljen 2008. godine vješanjem

Epilog

Otac mu je odbio sinu platiti obranu, a prije svog samoubojstva je prodao svoja dobra kako bi roditeljima ubijene djece financijski pomogao.  Ne zna se što je posljednje  izgovorio Tsutomu Miyazaki, no majka mu nije htjela preuzeti pepeo i s prezirom je izjavila da neka oni počiste njegove ostatke. Ostaci su mu smješteni u grobnicu, u koju se polažu kremirana tijela osuđenika na smrtnu kaznu, a koje obitelji ubijenih ne žele preuzeti.

Fascinantna je bila ubojičina ravnodušnost i smirenost tijekom cijelog suđenja. Umro je kako je i živio sam i izopćen. Čak i u smrti je zadržao distanciranost između svijeta mrtvih koji su u tu novu dimenziju ušli kao kažnjenici i svih ostalih. Je li njegova smrt nadoknadila gubitak roditeljima nije, utješno je što krajnje poremećena persona više neće moći nikome priuštiti takav pakao.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari