Glumac kojeg je Hollywood prožvakao i ispljunuo: Čitav život pokušavao se riješiti Drakuline sjene, da bi na koncu bio pokopan u kostimu najpoznatijega filmskog vampira!

Fotografija: YouTube screenshot

Puna dva desetljeća, metadon mu je bio najbolji, počesto i jedini prijatelj – za bol koju Hollywood nanese lijeka nema niti će ikad biti izmišljen. Hladan i surov grad “palih” anđela, koji gmižu opijeni slikom svojom, uništio je stotine umjetničkih duša. Zgnječene težinom gladnog ega, postale su karikature s postera koji su ih na trenutak proslavili i opili. Izmučene su na koncu i umrle, odbačene i nesvjesne koliko će njihove uloge biti vječne i značajne. A na crnoj svilenoj postelji, u kućerini na adresi 5620 Harold Way, nakon godina i godina borbe da konačno izađe iz lika koji ga je učinio legendom, drogirao se dok mu srce nije stalo Bela Lugosi, oronuo no šarmantan grof Drakula, u povijest upisan kao prvi kralj horora. Toga toplog 16. kolovoza 1956. njegova je supruga Hope Lininger, ujedno peta i posljednja odabranica, u mraku pronašla onemoćalo tijelo staro 73 godine, umorno nakon posljednje povratničke bitke za naslovnice i slavu. U njoj, nažalost, nije pobijedio za života u kojemu nije nedostajalo gotovo pa filmskih intriga.

Sa samo 12 godina, Bela je pobjegao od kuće iz grada Lugosa u tadašnjoj Kraljevini Ugarskoj. Nakon toga nema gdje, pravim imenom Béle Ferenca Dezsőa Blaskóa, nije bilo. Od Narodnog kazališta preko ruskog fronta, gdje je tijekom Prvog svjetskog rata kao poručnik Austro-Ugarske vojske dobio odlikovanje, pa sve do nijemih filmova i sindikata glumaca, gdje je bio aktivan tijekom Mađarske komunističke revolucije pa potom završio na crnoj listi i pobjegao iz zemlje…

Ratni juna i izbjeglica

Kratko se onda zadržao u Beču, da bi otišao za Berlin, gdje se glumački gradio i pripremao za zemlju snova. Teško je reći je li mu život pošao po zlu zbog loše karme ili su na to utjecale loše, nedovoljno promišljane odluke. Mnogi su ga percipirali kao taštog, naglog i nesigurnog, a konstantna u njegovom ponašanju bila je i rastrošnost, koja ga je često dovodila na rub bankrota i niže. No, istovremeno je bio pristojan i oku vrlo ugodan, pa su mnogi kolege o njemu rado pričali, no ipak s određenom distancom. Njegova europska nota učinila ga je drugačijim od drugih, a unatoč ovisnosti u koju je potonuo, zadržao je vitešku i aristokratsku auru minulih vremena. “Žene su mi pisale pisma… Ah, kakva li su to samo bila pisma! Od mladih žena, ne starijih od 30 godina. Pisma prepuna užasne gladi. Pitale bi me jesam li mario samo za djevojačku krv? Jesam li radio predstavu jer sam u stvarnosti bio takav? Kroz ta pisma, u obliku drhtavog, prozirnog straha, provlačila se užasna nota nade”, ispričao je u jednom od intervjua.

Do statusa “prave zvijezde”, da ne kažemo celebrityija, došao je tek u 48. godini, djelomično i iz razloga što je učenju engleskog jezika oduvijek pristupao bezvoljno. Kad je stigao u Ameriku 1920. godine, Lugosi je glumio u nekoliko mađarskih predstava, zajedno s ostalim odbjeglim sunarodnjacima, a za Broadway i prvu predstavu na engleskom, “Crveni mak”, izborio se dvije godine kasnije. Drakula, lik koji ga je obilježio do groba, rodio se u ljeto 1927., a  predstava je bila toliko uspješna i hvaljena da je u New Yorku izvedena čak 261 put prije turneje diljem SAD-a. Dok je sve popularniji Lugosi putovao od grada do grada, filmska je industrija za vrijeme Velike depresije strmoglavo pala u krizu i očajnički tražila hit.


Neočekivani uspjeh

Universal je uočio uspjeh Drakule, u njemu prepoznao potencijal za zaradu i odlučio se kockati. No, inicijalno bez zaštitnog lica Lugosija. Na audicijama Toda Browninga izredali su se mnogo slavniji glumci, no kako ih nisu mogli dovoljno platiti, na koncu su ipak pristali na Lugosija – za angažman je dobio bijednih 3.500 dolara. Premda im je bio “zadnja rupa na svirali”, Lugosi se na koncu pokazao kao najbolji odabir jer se dogodilo čudo.

Drakula je izazvao ogroman interes publike, iako nitko nije očekivao da će se toliki uspjeh postići hororom snimljenom prema predstavi koja se pak temeljila na noveli Brama Stokera. Film je imao tako nizak budžet da se istovremeno snimala i verzija na španjolskom jeziku za latinoameričko tržište. Tako bi, čim bi odglumio svoj set, Bela skinuo frak i periku, koju bi potom obukao španjolski glumac Carlos Villarias te do tančine ponovio prethodnu scenu. No, spoj smrti i vječnog života, s izraženom dozom erotike, pokazao se kao dobitna formula koju su gledatelji, a posebno ženska publika, naprosto obožavali i to sve zbog misterioznog grofa, prodornih očiju i egzotičnog naglaska.

Produkcija je prije premijere izvukla još jedan as iz rukava pa je otkrila kako je glumac blijeda lica, duboka glasa i egzotičnog naglaska misteriozni pripadnik europskog plemstva, po majčinoj strani. Na valu profita, Universal je odlučio snimiti novi horor i pozvao je novopečenu zvijezdu na audiciju za projekt – Frankenstein. No, umjesto odjeće koja bi vjerodostojno uprizorila kultno čudovište, Lugosija su odjenuli u očajni kombinezon i stavili mu periku na glavu. Prizor na audiciji izgledao je gotovo pa groteskno, zapravo toliko loše i jeftino da je originalni redatelj kultnog filma momentalno dobio otkaz, a Lugosiju su također pokazana vrata. Uvrijeđenom glumcu ponašanje filmaša zasmetalo je pa je medijima lijepo objasnio da je odbio angažman jer je scenarij naprosto loše napisan. “Bio sam zvijezda u svojoj zemlji, a u ovoj neću biti strašilo!” poručio je nakon premijere na kojoj su svi očekivali njega, a pojavio se Boris Karloff, idući titan žanra i ozbiljan Lugosijev rival.

Pakao droge

Ni dan danas nikome nije jasno u kakvom su odnosu bila dvojica tada omiljenih čudovišta. Jednom riječju, situacija bi se mogla opisati kao komplicirana. “Jadni stari Bela. Čudna je to biljka. Bio je zaista sramežljiv, osjećajan, talentiran čovjek koji je imao lijepu karijeru na europskim pozornicama. Ali napravio je kobnu grešku. Nikada se nije trudio naučiti naš jezik. Posljedično, bio je vrlo sumnjičav na setu prema trikovima, bojao se onoga što je smatrao krađom scene. Kasnije, kada je shvatio da se nisam upuštao u takve gluposti, postali smo prijatelji”, ispričao je jednom prilikom Karloff.

Sumnjičav ili ne, nakon što je izgubio ulogu Frankensteina, Lugosi je počeo blijediti u nebitnim sporednim ulogama ludih znanstvenika ili grofova. “Otkrio sam da me svaki producent u Hollywoodu definitivno označio kao ‘tip’ glumca za ove ‘posebne uloge’. S obzirom na to da prije Drakule nikad, u dugoj i raznolikoj karijeri na pozornicama dvaju kontinenata, nisam igrao ništa osim glavnih, gorko sam razočaran, ali ipak se dobro zabavljam”, govorio je Lugosi dok je sve dublje tonuo u zaborav i tešku ovisnost, koja nije bila tajna.

Svakim danom sve je bilo jasnije da je njegovih pet minuta slave prošlo, koliko god se tome opirao, a svoje demone nije skrivao. “Grof u minusu” bio je jedna od prvih holivudskih zvijezda koje su otvoreno priznale ovisnost o drogama. “Navukao” se zrelim četrdesetim godinama, a kobna navika rodila se iz konzumacije morfija zbog bolnog išijasa, a onda je nesretnik otkrio metadone. “Sve je započelo pod liječničkim nadzorom, no nakon nekog vremena počeo sam gubiti kontrolu. Tijekom putovanja Engleskom, čuo sam za taj novi lijek, metadon, i vratio se kući s velikom kutijom. Uzimao sam ga toliko da sam prestao jesti. Postajao sam sve bolesniji i bolesniji”, priznao je glumac.

Najgori redatelj

No, želja za spektakularnim povratkom bila je jača od snage opijata da ga vuku u ponor. Bila je to posljednja prilika glumca koji se polagano primicao sedamdesetoj. Razočaran Hollywoodom koji ga je zaboravio, uputio se u Veliku Britaniju, nadajući se da će London njegovu imenu vratiti stari sjaj. Nažalost, to se nije dogodilo. Turneja je bila loše organizirana, zdravlje ga nije služilo, a počeo je i zaboravljati tekstove. Umoran i razočaran, nakon 20 tjedana vratio se kući.

Kao da fijasko nije bio dovoljan, Lugosija je sreća napustila i na ljubavnom planu. Četvrta supruga Lillian Arch zatražila je razvod. “Draga Lilian, ostavi me – ako možeš. Ako misliš da imaš snage. Nemoj ni da ti bude žao; nemoj mi biti žao zbog mene – idi!” napisao joj je u kratkoj pjesmici, koja ipak nije promijenila njezino mišljenje. Arch je na sudu objasnila kako je glumac nevjerojatno ljubomoran, do te mjere da nije mogla otići zubaru a da on ne nazove ordinaciju i provjeri da li je doista tamo. Kao da ga to više ne zanima, Lugosi se uopće nije pojavio na sudu, koji mu je odredio alimentaciju od simboličnog dolara mjesečno pošto je doslovno bankrotirao.

Njegova tužna egzistencija tada je, kao i više puta tijekom mlađih dana, ovisila o dobročiniteljima koji su se nad njim sažalili. Među njima je navodno bio i Frank Sinatra, za kojeg se pričalo da je uplatio niz anonimnih donacija, iako se ne zna koji je točno bio motiv. Razočaran svojom sudbinom, Lugosi se nije sramio reći da je sveden na sjenu onoga što je nekoć bio. “Sada sam puka utvara”, priznao je jednom novinaru.

Kad je postalo jasno da je glumačka karijera stvar prošlosti, konačno se odlučio posvetiti zdravlju i riješiti se dvadesetogodišnje ovisnosti pa se prijavio na rehabilitaciju. No, bolničke dane nije tratio samo na razgovore s psihijatrima. U bolnici su ga dočekala dva iznenađenja koja su ga u potpunosti okupirala. Satima je oduševljeno čitao novi scenarij Eda Wooda, jednog od najgorih režisera horora u povijesti, kao i pisma Hope Lininger, velike obožavateljice propalog glumca. Bila je to doza nade koja mu je očajnički trebala.

“Osjećam se kao nov čovjek. Izliječen sam i sretan što ću ponovno raditi”, poručio je novinarima kada je nasmiješen, s cigarom u ustima, napuštao bolnicu nakon tri mjeseca terapije. Rodio se novi optimizam i nova ljubav.

Plašt nije prodan

Lugosi, astrološka vaga sklona zaljubljivanju, nakon samo tri tjedna oženio je obožavateljicu, a onda se opet bacio na posao. Iako film “The Ghoul Goes West”, u kojem kao ludi liječnik odlazi na zapad kako bi kauboja pretvorio u super-biće i zavladao svijetom, nikad nije snimljen, Wood i glumac u kasnim godinama ostvarili su suradnju u drugom projektu “Plan 9 From Outer Space”, koji je po mišljenju kritičara bio najgori film ikad snimljen. Pozitivan stav uskoro je nestao, a shrvani Lugosi se propio. Bio je to njegov kraj, koliko god je to teško bilo prihvatiti. Više nije bilo ni prilika niti vremena. Ostao je samo gorak okus čekanja smrti, koje se navodno jako bojao.

Njegova patnja barem nije dugo trajala. Ni godinu nakon posljednjeg neuspjeha, zauvijek je napustio Hollywood koji ga je odbacio. Dokaz tome bio je i njegov sprovod, na kojem se pojavio tek neznatan broj suradnika, od redatelja i glumaca do tobožnjih prijatelja poput Karloffa. Da stvar bude gora, Lugosi je u zemlju spušten u svome kostimu Drakule. Sve je bio originalno, osim plašta koji je ostavio sinu Beli Junioru. Ovj ga je kasnije pokušao prodati na aukciji za milion i dvjesto tisuća dolara, no kako nije bilo zainteresiranih, poklonio ga je studiju Universal, gdje se danas nalazi uz cipelice Doroty iz Čarobnjaka iz oza i Kleopatrine perike koju je nosila Liz Taylor.

“Tata mi je rekao da izbjegavam glumu i nađem neki drugi posao. Vjerovao je da su glumci previše ovisni o producentima i agentima”, rekao je njegov sin, koji je poslušao savjet i postao odvjetnik. Zajedno s Lininger 1966. tužio je Universal zbog korištenja lika njegova oca u komercijalne svrhe bez dopuštenja nasljednika. Iako su nakon jedanaest godina parnice inicijalno dobili slučaj, Vrhovni sud Kalifornije nakon žalbe je ukinuo presudu s obrazloženjem da nemaju prava na lik Drakule. No uvijek će imati prava na uspomene…

Piše: Doris Vučić

Komentari