Hector Berlioz (1803. – 1869.), začetnik moderne orkestracije te inovator koji je svojom “Fantastičnom simfonijom” postavio temelje tzv. programnoj glazbi, po mnogima je jedan od najzančajnijih francuskih skladatelja. Prije nego što je njegov genij bljesnuo u svoj svojoj punini, dugo se tražio: studirao je medicinu, pisao feljtone i glazbene kritike, radio kao konzervator i kritičar… Dok je u glazbi izražavao snažnu odbojnost prema tradiciji te tipičnu romantičarsku neobuzdanost i strast, u privatnom životu bio je konzervativan, uvjeren da je brak zajednica muškarca i žena koja treba trajati barem do vječnosti.
Kad mu je bilo dvadeset šest godina, preko ušiju se zaljubio u osamnaestogodišnju pijanisticu Camille Molke. Za nepunih mjesec dana, na djevojčinoj ruci osvanuo je zaručnički prsten. Camilleina majka je, međutim, imala drugačije planove. Nesuđenom zetu postavljala je kojekakva iskušenja, a nakon što se ovaj pokazao više nego spremnim da se ponaša poput njezina dresiranog psića, poslala ga je u Rim kako bi ondje skladao operu “dostojnu njezine kćeri”. Bila je to puka izlika. U “vječnom gradu”, skladatelj je od gospođe Molke dobio pismo u kojem ga ova obavještava da se njena mezimica, kako se i pristoji, udala za imućna starijeg muškarca. Berlioz je, blago rečeno, prolupao.
Nakon što je porazbijao hotelsku sobu, odjurio je do prve birtije. Iskapivši bocu žestokog pića, namjerniku čiji ga je izraz lica iritirao izbio je dva zuba, a potom je poznanicima saopćio odluku da će se krvavo osvetiti čim se vrati u Pariz. Svjedoci će kasnije ispričati da je namjeravao ubiti bivšu zaručnicu, njenu majku, suparnika te na kraju sebe. Od manijakalnog plana nije odustao ni kad se sljedeće jutro otrijeznio. Kupio je dva pištolja te se zaputio prema Parizu.
Srećom, kad je stigao do Genove, otkrio je da je to divan grad s ljubaznim stanovništvom i bogatom gastronomskom ponudom. Ni lokalne prijateljice noći nisu ga iznevjerile. Preporođen, zaputio se u Nicu, gdje je, prema njegovim dnevničkim zapisima, proveo tri najljepša mjeseca u životu. Nesuđenu gospođu Berlioz za to je vrijeme uspio zaboraviti tako da se, umjesto u kriminalnu, upisao u francusku glazbenu povijest.
Piše: Lucija Kapural
