Iza latinskog naziva Ursus spelaeus krije se uistinu impresivna životinjska vrsta. Riječ je o špiljskom medvjedu, četveronožnom gigantu koji je živio istodobno s pračovjekom u pleistocenu, od razdoblja prije 1.8 milijuna godina do prve polovine posljednje oledbe.
Od današnjega smeđeg medvjeda (Ursus arctos), s kojim dijeli zajedničkog pretka, bio je oko trideset posto veći. Uspravljen, dosezao je gotovo tri i pol metra visine, a mužjaci su težili preko tisuću kilograma. Pretežno se hranio biljkama, no na meniju su mu se znali naći i manji sisavci, koje je ubijao dugačkim, svinutim kandžama.
Ostaci njegovih kostiju i zuba te, nešto rjeđe, fosilnog izmeta pronađeni su diljem Europe i Azije. Živio je i na našim prostorima – jedina četiri cjelovita kostura špiljskoga medvjeda otkopana su u jami Čampari, na sjevernom dijelu otoka Cresa. Od ostalih nalazišta u Hrvatskoj, najpoznatija su Močiljska špilja kod Dubrovnika, Biokovo iznad Gornjih Brela, špilja Vranjača pokraj Splita, Volarova špilja kod Rijeke, Biserujka na Krku, špilja kod Matulja te jama Vrtare male kod Dramlja.
Prije otprilike dvadeset četiri tisuće godina, na vrhuncu posljednjega ledenog doba, špiljski medvjedi su izumrli. Što je kumovalo tom događaju, pitanje je oko kojeg su se u znanstvenoj zajednici dugo lomila koplja. Prema novijim spoznajama, krivci za to su upravo naši davni preci, lovci iz starijega kamenog doba s kojima je dijelio stanište i borio se za iste nastambe – špilje.
Analizirajući mitohondrijsku DNK izvučenu iz kostiju špiljskog medvjeda skupljenih diljem Švicarske, Poljske, Francuske, Španjolske, Njemačke, Italije i Srbije, znanstvenici su zaključili da je ta vrsta bila raznolikija nego što se ranije mislilo te da je dugo ostala stabilna, preživjevši dva ledena razdoblja. Otkrića podupiru ideju da se dolazak naših predaka u Europu prije otprilike 40.000 godina poklopio se s izumiranjem špiljskog medvjeda. Novi dokazi ukazuju na to da su ljudi, nesmiljenim lovom, tu vrstu istjerali iz špilja. Meso špiljskog medvjeda koristili su za prehranu, dok su od kože izrađivali toplu odjeću. Nadalje, od njegovih kostiju gradili u svetišta u svojim nastambama – nalazi u Veternici, primjerice, sugeriraju da su tamošnji žitelji štovali kult špiljskog medvjeda. Bio je to početak kraja za dlakave gotostase. Pored izlova i smanjenja izvora hrane, sudbinu vrste zapečatile su klimatske promjene.
Piše: Lucija Kapural
