Jedan naš čitalac je lijepo odgovori na prošlotjedni zadatak kazujući da se na fotografiji događa tugica i zaista nije mogao bolje odgovoriti na to, jer boljeg odgovora nema. Možemo mu se zahvaliti na emocijama koje je pokazao jer ta fotografija u svima koji su empati mora ostaviti traga. Gotovo svakodnevno smo svjedoci različitih užasa uglavnom onih koji pogađaju ljude, no s vremena na vrijeme “zapljusnu” nas vijesti i o onome što se događa drugim bićima s kojima dijelimo planet, a kojega u osnovi ne posjedujemo već samo nastanjujemo. Uvid u situaciju na planetu dobijemo s pokojom snimkom i tekstom, ako smo ih, naravno, voljni vidjeti i pročitati jer mi smo kao vrsta skloni izbjegavati ono što je oku i uhu neugodno, a ovo svakako nije ugodna tema. Autor jedne takve snimke koja je imala globalan utjecaj je Brent Stirton.
Najopasnije mjesto na svijetu
Brent Stirton je osvojio nagradu World Press Photo za svoje fotografije koje je snimio u Nacionalnom parku Virunga u Demokratskoj Republici Kongo još 2007. godine. Nacionalni park Virunga nalazi se u istočnom dijelu Konga. Osnovan je davne 1925. godine, kao prvi afrički nacionalni park. Smjestio se u blizini nacionalnih parkova u Ruandi i Ugandi. Ovo je ujedno jedna od najnestabilnijih regija u svijetu, u kojoj je od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća do danas živote izgubilo oko 7 milijuna ljudi. Zbog nezakonite sječe i krivolova tijekom građanskog rata u Ruandi park je postao jedno od najopasnijih mjesta u svijetu. Prošli smo tjedan predstavili fotografiju mrtvog mužjaka gorile teškog 500 kilograma, a kojeg rendžeri i seljaci u ležećem položaju nose s puno poštovanja na posljednje počivalište za gorile u srce Nacionalnog parka Virunga. Gorila s fotografije zvao se Senkwekwe i pripadao je ugroženim planinskim gorilama. On je jedan od sedam gorila koje su tog kobnog dana 2007. godine doslovno likvidirane u inače prelijepom Nacionalnom parku Virunga. Kada su seljani nosili gorile prethodno su im tijela pripremili za pokop. Rane na tijelu su ispunili lišćem te su u užasu od onoga što se dogodilo krenuli ispratiti nedužna velika stvorenja na posljednje počivalište.
Najugroženiji primati
Iako je Brent Stirton do sada snimio na stotine fotografija diljem svijeta, pri tome evocirajući užase koje proživljava svijet na vise ili manje vidljiv način, upravo se ova njegova fotografija smatra najboljom jer govori o sudbini onih koji stradaju potpuno nedužni u želji čovjeka da ima više od onoga što ima. Velik broj rendžera u ovom parku gotovo je svakodnevno izložen bojazni za živote životinja o kojima brinu i isto tako svoje živote. Oni rade za simboličnu plaću koja u njihovim očima nije uopće simbolična, a omogućava njima i njihovim obiteljima preživljavanje, i oni su s time zadovoljni. No bez obzira na svoju veću ili manju plaću svoj posao najvećim dijelom obavljaju s puno ljubavi i požrtvovnosti. Možete si i sami zamisliti kako je teško sačuvati resurse i živote životinja u kaosu rata. Planinske gorile koje žive na ovom području ulaze u najugroženije primate na svijetu i danas ih je još na životu oko 1000.
Kako je nastala ova reportaža o gorilama?
Brent je tog dana kada je snimljena ova legendarna fotografija krenuo s novinarkom Newsweeka snimiti reportažu o sukobima, no umjesto toga dobili su dojavu o likvidaciji gorila u Nacionalnom parku zbog čega ih je novinarski posao odveo na sasvim neočekivano mjesto. U pratnji rendžera došli su na područje parka gdje su pronašli prva tijela gorila. Bilo ih je sve ukupno sedam. Ono što je bilo iznenađujuće je to da ovdje nije bila riječ o krivolovu već o upozorenju. Kada je u pitanju krivolov onda se gorili odsijecaju glave i ruke, a maleni se odvode na ilegalne tržnice. Brent koji je sve ovo snimao je dobio kasnije priliku ponovno se vratiti na mjesto zločina, da tako kažemo, i potražiti odgovore na neodgovorena pitanja poput onih tko je počinio ove zločine i zbog čega. Priča nije jednostavna i kompleksna je. U njoj se miješaju korupcija i kriminal. Kako je to područje bogato resursima ti se resursi nastoje prisvojiti neovisno o zakonskim odrednicama. U cijeloj priči rendžere se željelo upozoriti da prestanu istraživati sječu drveća u parku te je likvidacija gorila bila samo upozorenje. Priča je naravno duža i teža, ali smo je ovdje saželi.
Opstanak ravan čudu
Utočište gorila u ovom nacionalnom parku jedino je takve vrste u svijetu. U njemu žive rendžeri koji odgajaju gorile i žive s njima u zatočeništvu dan i noć. Gorile smatraju svojim obiteljima jer u osnovi tri tjedna žive s njima, a tjedan dana sa svojim obiteljima, tako kada njihova djeca dolaze u Nacionali park gorile oslovljavaju braćama i sestrama.
Godine 2007. Uprava za zaštitu prirode u Kongu bila je u sveopćem kaosu, a kako se šuška bivši je upravitelj bio povezan sa sječom drveća u parku te je maknut s pozicije. Brentova fotografija je urodila većom svjesnošću ljudi o zbivanjima na ovom području i u svjetski fokus je, barem na kratko, stavila ugrožene planinske gorile. Samo godinu dana kasnije upravu parka je od svog prethodnika preuzeo Emmanuel de Merode koji je od tada stvari preokrenuo naglavačke i ovo mjesto učinio zaista respektabilnim. Ono danas zapošljava 800 rendžera koji su svjesni da im je život svakodnevno, što bi se narodski reklo, “u torbi”. Sam je novi upravitelj bio četiri puta ranjen u borbama sa stranim kompanijama koje ovdje žele crpiti naftu. Za sada su otjerani, no pitanje je kada će se vratiti i u kojem obliku. U osnovi ono što kaže Merode je činjenica da je opstanak Nacionalnog parka ravan čudo u uvjetima u kojim se zemlja već desetljećima nalazi.
Ispunjen život rendžera
Nakon što su rendžeri pronašli likvidirane gorile uz jednu od ženki nađeno je mladunče koje je imalo svega nekoliko mjeseci. Njezin njegovatelj Andre Bauma izvukao ju je s kiše, i utoplio toplinom svog tijela kako bi je održao na životu. Bio je to početak njihova odnosa punog ljubavi i povjerenje, a koji je potrajao punih četrnaest godina. Malena nazvana Ndakasi je živjela u utočištu s drugom siročadi, o kojima se brinulo osoblje 24 sata dnevno, no umrla je u četrnaestoj godini u rukama svog skrbnika koji je o njoj brinuo tad s podjednakom ljubavlju kao i na početku njezinog života.
Iako rendžeri koji brinu o gorilama s naše točke gledišta žive na rubu egzistencije imaju posao koji je jedan od, rekli bismo, najvažnijih na svijetu i u tom smislu žive zaista ispunjen i smislen život te im na tom zavidimo.
Piše: Sonja Kirchhoffer
