Vrlo rano postalo je jasno da s Edom Kemperom nešto nije u redu. Dječak visoka, gotovo gorostasnog rasta odmalena je iskazivao patološki strah od ljudi, koji se izmjenjivao s provalama nekontroliranog bijesa. Riječ “čudan” bio je epitet kojim su ga najčešće opisivali poznanici, susjedi i nastavnici. U to vrijeme, međutim, nitko nije vjerovao da je opasan po okolinu… Nitko osim njegove majke.
Clarnell Kemper, stroga i odlučna žena, izbacila je Edovog oca iz kuće kad je dječaku bilo devet godina. Emocionalno nestabilni mališan izgubio je tako jedini oslonac u životu. Dok je prema kćerima bila nježna i pažljiva, Clarnell se prema sinu odnosila s mješavinom ignoriranja i otvorenog prezira. “Isti si otac – slabić, nesposobnjaković i jadnik”, stalno je ponavljala, narušavajući iz dana u dan njegovo ionako krhko samopouzdanje.
Unatoč kvocijentu inteligencije od čak 145, Ed je imao velikih problema u školi. Djevojčice iz razreda su ga ismijavale, a dječaci ga naguravali i tukli. Iako je bio za glavu viši od svakog od njih, znali su da im strašljivi, šutljivi mršavko nije prijetnja. Uzrok njegova mirnog držanja možda je ležeo u tome što je već neko vrijeme davao oduška svojim mračnim impulsima.
Počeo je s pticama. Lovio ih je pomoću lijepka, a zatim im rezao krila ili zavrtao vratove. Kasnije se prebacio na mačke. Nakon što je pobio na desetke lutalica, na red je došla obiteljska ljubimica: sirotu životinju satima je mučio, da bi joj potom odrezao glavu i nabio je na kolac. Shvativši što je učinio, majka ga je vrlo okrutno kaznila. Ona, koja ga je znala divljački mlatiti remenom za najmanji neposluh, odvukla ga je u podrum i povukla zasun na vratima. U toj nevelikoj prostoriji bez prozora, hladnoj i punoj štakora, dječak će provesti nekoliko tjedana, i to na kruhu i vodi. Ako je u njemu i postojao tračak zdravog razuma i suosjećanja, izgubio se do trenutka kad je Clarnell napokon pustila sina na slobodu. Ed je razmišljao samo o jednom: o krvi. Ali ne više onoj životinjskoj. Prilika da ugasi ljudski život vrlo brzo će mu se pružiti.
Ne mogavši više trpjeti problematičnog sina, Clarnell ga je poslala djedu i baki po očevoj strani, uz poruku: “Dovoljno sam patila zbog ovog čudovišta. Sada je na vama red!”. Premda su ga isprva radoslo prihvatili, dvoje staraca brzo je požalilo zbog svoje odluke. “Volio bih da svi ljudi na svijetu umru”, rečenica je kojom im je 15-godišnji unuk utjerao strah u kosti. “Htio bih poljubiti učiteljicu, jako je lijepa… No, u tom slučaju prvo bih je morao ubiti!”, izjavio je drugom prilikom. Razmišljali su o tome da ga pošalju psihijatru ali su tu odluku stalno odgađali, tješeći se da je Edovo mračnjaštvo posljedica puberteta. Vrelog popodneva u kolovozu 1964., ta ih je neodlučnost koštala života.
Prvo je ubio baku, ustrijelivši je puškom koju mu je kupila za Božić. Bio je to impulzivan zločin, bez predumišljaja: iznerviran prigovorima zbog zlostavljanja životinja, jednostavno je htio da starica umukne. Sljedeća ubojstva neće biti takva. Znajući da se djed vraća kući oko pet sati, skrio se u gatažu. Kad je gospodin Kemper izišao iz kamioneta, unuk mu je raznio mozak puškom. Hladan kao špricer, dohvatio je telefonsku slušalicu te policiju obavijestio o onome što je učinio. Detektiv koji mu je namaknuo lisičine na ruke htio je znati što ga je nagnalo na stravičan zločin. “Zanimalo me kakav je osjećaj ubiti baku. Mogu reći da nije loš!”, zgrozio ga je odsutnošću kajanja.
Maloljetnom ubojici dijagnosticirana je paranoidna shizofrenija, pa je završio na psihijatriji. U kalifornijskoj klinici “Atascadero State Hospital”, namijenjenoj umno poremećenim zločincima, ostat će do dvadeset prve godine. Ugledni psihijatri zaključili su da je Kemper spreman za povratak u društvo, pod uvjetom da jednom mjesečno dolazi na rutinsko promatranje. Koliko su pogriješili u procjeni, ubrzo će postati jasno.
Po izlasku iz ludnice, mladić odlazi u Santa Cruz živjeti s majkom. Clarnell, koja se u međuvremenu preudala, nije bila oduševljena Edovim povratkom u obiteljsko gnijezdo ali ga je, možda svjesna vlastita utjecaja na devijaciju njegovog uma, ipak primila.
Kemper je maštao o karijeri policajca, ali ga na taj posao nisu primili budući da, s čak 206 centimetara visine, nije mogao stati u službeno vozilo. Unatoč tome, zalazio je u kafić u kojem su se okupljali “plavci”, sprijateljivši se s mnogima od njih. O “Velikom Edu”, ljubaznom knjigovođi koji je rado okretao runde, svi su imali dobro mišljenje. Kad su, sredinom 1972. godine, autostopistice iz okolice Santa Crzua počele nestajati, niti jednom od Edovih prijatelja u plavoj uniformi nije palo napamet da počinitelj kojeg traže gotovo svake večeri sjedi za njihovim stolom!
Osamnaestogodišnje studentice Mary Ann Pesce i Anita Luchessa tog su se predvečerja vraćale s predavanja. Kako autobus nije stizao, odlučile su stopirati. Imale su nesreću da se pored njih zaustavi kamionet Eda Kempera. Ljupke odlikašice odvezao je na osamljeno šumsko područje u okolici Alamede, da bi ih ondje ošamutio snažnim udarcima svoje divovske šake. Sputao im je ruke lisičinama, a potom ih počeo ubadati lovačkim nožem. Dok je Pesce na licu mjesta ostala mrtva, njena prijateljica nije bila te sreće. Anita Luchessa pružila je žestok otpor napadaču, čime je samo produžila svoju agoniju. “Vještica se otimala, pa joj nikako nisam uspijevao zabiti nož u leđa. Na koncu sam se morao zadovoljiti time da joj prerežem grkljan”, ispričat će kasnije zgroženim detektivima. Mrcvarenju tu nije bio kraj. Mrtvim djevojkama odrubio je glave i odsjekao im udove, da bi se potom seksualno iživljavao nad njihovim truplima. Nakon što je završio s užasnom rabotom, zakopao je ostatke u plitkom grobu.
Puna četiri mjeseca ubojica je mirovao, hraneći se svojim bolesnim fantazijama. Tada su uspomene na zločin počele blijediti. Trebao je svježu krv. Njegova sljedeća žrtva, 15-godišnja autostopistica Aiko Koo, doživjela je sudbinu svojih prethodnica. S jednom razlikom: nakon što je raskomadao leš, tijelo je bacio u kanjon, dok je glavu zadržao kao suvenir. Glava Aiko Koo nalazila se u Kemperovom prtljažniku kad se ovaj sljedeće jutro pojavio na redovnoj mjesečnoj procjeni kod psihijatra! Zadovoljan mladićevim “napretkom”, ovaj ga je službeno proglasio neopasnim po društvo. Ta odluka života će koštati još tri djevojke. Autostopistice Cindy Schell, Rosalind Thorpe i Alice Lin skončale su od ruke monstruoznog ubojice. Kemperov bijes tada se usmjerio bliže kući, prema onoj koja ga je oduvijek zanemarivala i ponižavala. Na Veliki petak 1973. godine, Clarnell Kemper platila je visoku cijenu za odgojne metode koje je primjenjivala… Najvišu cijenu.
Njen prezreni sin smrskao joj je lubanju čekićem, nakon čega ju je silovao i odrubio joj glavu. Tada je, možda prvi put u životu, izgubio prosebnost. U smušenom pokušaju da prikrije zločin, pozvao je u kuću jednu od majčinih prijateljica, Sally Hallet, te i nju ubio. Kasnije će ispričati policajcima kako je smatrao da će dva leša odvratiti sumnju od njega kao žrtvina sina. Shvativši da je njegov plan pun rupa, nazvao je prijatelje iz policije u Santa Cruzu i rekao im što je učinio. U početku mu nisu vjerovali, smatrajući da se radi o lošoj šali, no obrzo su pronašli trupla. Na ispitivanju, koje je trajalo duže od šest sati, Kemper je progovorio o bizarnim motivima za svoje zločine: “Kad vidim zgodnu djevojku, dio mene želi je izvesti vani, uživati u razgovoru… Drugi dio se pita kako bi njena glava izgledala na kolcu!”. Mnogo godina kasnije, tu rečenicu su scenaristi stavili u usta serijskog ubojice u hit filmu “Američki psiho”. Kamperovi zločini također su poslužili kao inspiracija za likove ubojica u romanima “Kad jaganjci utihnu” Thomasa Harrisa i “Intensity” Deana Koontza.
Kad je sudac pitao Kempera koja bi bila prikladna kazna za njegove zločine, ovaj je, gotovo radosnim glasom, odgovorio: “Mučenje do smrti!”. Godine 1973. proglašen je krivim za osam umorstava te je osuđen na doživotnu robiju. Još uvijek je živ, a kaznu izdržava u Kaliforniji, Danas ima sedamdeset dvije godine.
Piše: Lucija Kapural
