Faust Vrančić u sedam slika: Smjeli snovi hrvatskog da Vincija

Faust Vrančić (1551. – 1617.) nedvojbeno je jedan od najvećih znanstvenih umova u hrvatskoj povijesti. Polihistor enciklopedijskog znanja, leksikograf nevjerojatne pedantnosti i sustavnosti te izumitelj koji je ozbiljio čovjekov davni san o letenju, bio je renesansni čovjek u punom smislu te riječi. Donosimo zanimljivosti o genijalcu koji je po mnogočemu bio ispred svoga vremena!

1. Odrastao je u šibenskoj plemićkoj obitelji, a presudan utjecaj na njegov život izvršio je stric, humanist, diplomat i crkveni dostojanstvenik Antun Vrančić. Nećaka je, kao desetogodišnjaka, uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, da bi ga potom poslao na studij u Padovu i Veneciju. Mladić je ondje pokazao iznimno zanimanje i talent za filozofiju, fiziku i matematiku.

2. Godine 1581. imenovan je tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba. Tycho Brahe, Johannes Kepler i Jacopo de Strada samo su neki od velikana s kojima se Šibenčanin družio tih dana.

3. Golemi ugled donosi mu “Rječnik pet najodličnijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga”, prvi hrvatski rječnik te jedan od prvih višejezičnih rječnika u povijesti. Objavljen je 1595. godine, iako je vjerojatno sastavljen desetljeće prije. Djelo je pisano leksikografski ispravno – imenice su u nominativu a glagoli u infinitivu, što ni u kasnijim hrvatskim rječnicima nije dosljedno provedeno. Sadrži oko pet i pol tisuća abecedno poredanih latinskih riječi, uglavnom onih za svakidašnju uporabu, uz koje su – u stupcima – riječi ostalih jezika. Koliko je “Rječnik” već tada bio značajan, pokazuje podatak da je 1605. ponovno tiskan, dopunjen češkim i poljskim riječima te autorovim predgovorom.


4. Nakon što mu je supruga Marieta mlada preminula od teške bolesti, zaredio se te ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Upravo u “vječnom gradu” započet će rad na svome magnum opusu, zbirci izuma naslovljenoj “Machinae novae” (“Novi strojevi”). U tom djelu, objavljenom 1615. godine, njegov najveći izum, prvi funkcionalni padobran u povijesti, predstavljen pod nazivom “Homo volans” odnosno “Leteći čovjek”. Radilo se o vrlo preciznoj skici četverokutnog platna za jedra, napetog na četiri motke te privezanog čvrstom užadi. Pomoću njega, zapisao je Vrančić, čovjek se sigurno može spustiti s visokog mjesta. Premda to nije nepobitno dokazano, svoj izum je navodno osobno isprobao, i to kao teško bolestan starac: legenda kaže da je, pomoću njega, skočio sa četrdeset tri metra visokog tornja bazilike Svetog Marka u Veneciji. Graciozno sletjevši na zemlju, naklonio se okupljenom mnoštvu, koje mu je klicalo.

5. U spomenutu djelu navedeno je još pedesetak drugih konstrukcija, a njegova ingeniozna rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, viseće mostove, mlinove s pomičnim krovovima, preše, zamašnjake, strojeve za čišćenje žitarica, preteču moderne žičare, prve amortizere u povijesti tehnike… Vrančić nije krio da je dio skica preuzeo od drugih izumitelja kako bi ih unaprijedio, a sva njihova imena pedantno je naveo. U vrijeme kad pojam autorskih prava nije postojao, ovakvo intelektualno poštenje rijetko se viđalo. Zanimljivo, mnoge impresivne građevine diljem svijeta, koje su postale simbolima svojih gradova – primjerice, Harbour Bridge u Sydneyu i Golden Gate u San Franciscu – napravljene su prema nešto modernijoj varijanti Vrančićeva projekta!

6. Nedugo nakon što je završio rad na svome kapitalnom djelu, teško se razbolio. Ne želeći ostaviti kosti u tuđini, pa makar se radilo i o njegovu obožavanom Rimu, zaputio se prema domovini. Do rodne grude nije uspio stići: posljednji put je udahnuo u Veneciji. Pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću.

7. Godine 1969. medaljon s njegovim likom ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu; Hrvatski sabor je 1992. ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture “Faust Vrančić”; godine 1993. njegovo poprsje postavljeno je u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju Nikola Tesla u Zagrebu, a u siječnju 2017. godine, povodom obilježavanja 400. obljetnice znanstvenikove smrti, grad Šibenik postavio je spomen ploču na njegovu rodnu kuću, u ulici fra Nikole Tavelića 13.

Piše: Lucija Kapural

Komentari