Pored žudnje za moći, slažu se mnogi, jedan od temeljnih pokretača Benita Mussolinija (1883. – 1945.) bio je nesputani libido. Otac fašizma, brutalni diktator odgovoran za smrt milijuna, bio je na glasu kao neumoran pastuh. Nakon kratkog braka s Idom Dasler, vjenčao se s Rachele Guidi, djevojkom iz seoske obitelji kojoj je od prvog dana nabijao rogove. Donna Rachele, kako su je nazivali, rezignirano je slušala o suprugovim slabo skrivanim aferama. Možda se tješila činjenicom da je upravo ona ta koja mu je rodila petero djece.
Duceove plahte gužvale su brojne dame, mahom mlađahne i atraktivne. Kao što je poznato, za stvaranje najvećega filmskog studija u Italiji, grandioznog zdanja Cinecittà, zaslužan je upravo on. Mnoge koje su ondje pravile prve korake ka slavi morale su zadovoljiti Mussolinijeve prohtjeve. U njegovu rezidenciju svakodnevno su, u limuzini zatamnjenih stakala, dovožene mlade glumice i starlete, pa je Cinecittà dobila nadimak “Sodoma i Gomora na Tiberu”. Prema nekim navodima, fašist je ujedno bio fetišist. Postoji i priča da je, unatoč čiru na želucu, svakodnevno tamanio goleme količine češnjaka, vjerujući kako upravo zahvaljujući ovoj lukovici ima postojanu erekciju.
Većini Mussolinijevih ljubavnica jedno je bilo zajedničko: bile su potrošna roba. Uz njega su se duže zadržale tek dvije – novinarka Margherita Sarfatti, njegova biografkinja, i Clara Petacci. Potonja je s voljenim čovjekom ostala do samog kraja, dobrovoljno ga otprativši u smrt. No, tko je uopće bila Clara Petacci?
U trenutku kad je rođena, 29-godišnji Mussolini upravo je bio postavljen za urednika službenih socijalističkih novina “Avanti!”. Za razliku od Rachele Mussolini, Clara je potekla iz aristokratske obitelji. Njen otac, Francesco Saverio Petacci, bio je jedan od najuglednijih liječnika u Rimu – stajao je na čelu najmodernije gradske klinike, a na listi njegovih pacijenata nalazilo se i sam papa Pio XI. Kao gorljivi fašist, Mussolinija je smatrao junakom, čovjekom koji je naciji podario izgubljeni osjećaj veličine. Odgajana u tom duhu, ni Clara nije mogla misliti drugačije. “O duce, mio grandissimo duce”, zabilješka je koju je u svoj dnevnik unijela kao djevojčica, nedvojbeno već pomalo zaljubljena u najmlađeg premijera u talijanskoj povijesti. U to vrijeme, nije ni sulutila da će se njihove sudbine neraskidivo ispreplesti.
U trenutku kad je upoznala Mussolinija, imala je devetnaest godina i zaručnički prsten na ruci. Da stvar bude zanimljivija, ona i budući muž Riccardo Federici, pripadnik talijanskog zrakoplovstva plave krvi, zajedno su predstavljeni duceu. Ovaj je odmah bacio oko na crnku porculanske puti i zamamnih oblina no, netipično za njega, objekt svoje žudnje nije odmah “konzumirao”. Navodno su Clara, sada već udana žena, i diktator koji joj je osvojio srce pune četiri godine održavali platonsku vezu, razmjenjujući nježna pisma. Uzajamnu žudnju su ozbiljili nedugo nakon njezina razvoda, koji joj nije teško pao – plemić je navodno imao tešku šaku, a uz to je bio sklon zavirivanju u dno čašice.
U vezu s Mussolinijem mlada djevojka se upustila 1936. godine. Poput moćnog ljubavnika, imala je dvije dominantne strasti – njega i pisanje dnevnika. Potonje joj je služilo kao svijevrsna terapija jer, otkako je upoznala ducea, nije radila ništa drugo nego iščekivala trenutke susreta s njim. O kojem je stupnju skribomanije riječ, svjedoči sljedeći podatak: samo 1938. godine, svojim je sitnim, urednim rukopisom ispisala je gotovo dvije tisuće stranica! To štivo, objavljeno 2009. godine, pruža jedinstven uvid u ljubavni život fašističkog zlotvora.
Iz njaga smo, primjerice, imali priliku doznati da je Ben, kako je dragome tepala na jastuku, bio neka vrsta seksualnog ovisnika. Megaloman kakav je bio, uspoređivao se s Napoleonom Bonaparteom, a Claru je činio ljubomornom prepričavajući joj svoje erotske susrete iz prošlosti. Na njenu žalost, nisu ostali u prošlosti: varao ju je na svakom koraku… Ako uopće možemo govoriti o preljubu u kontekstu nečije ljubavnice. Ipak, Clara mu je bila najdraža od svih. Premda nije osobito cijenio njen intelekt, opčinjen njenom ljepotom i ljubavnim umijećem htio ju je držati blizu sebi, pa je dobila vlastitu sobu u Palazzo di Venezia, Mussolinijevoj rezidenciji koja je ujedno bila sjedište vlade, kao i vozača i tjelohranitelja. Toliko je žudio za njom da je znao prekidati sjednice vlade kako bi s njom “zaplesao vodoravni tango”!
Za ovu aferu znali su svi, uključujući diktatorovu zakonitu bračnu družicu. Kad je Raquele Mussolini shvatila da njena gora polovica gaji dublje osjećaje prema mladoj djevojci, preplavila ju je ljubomora. Jednog jutra, suparnicu je presrela na ulici i izvrijeđala na pasja kola. Tom joj je prilikom navodno poželjela da skonča među ološem, s jeftinim prostititkama sa zloglasna Loretskog trga u Milanu. Bijesna žena nije mogla ni slutiti da će njena suparnica, upravo na tome mjestu, doživjeti znatno goru sudbinu…
Kad je poraz u Drugome svjetskom ratu postao sve očigledniji, odnos Talijana prema dojučerašnjem vođi dramatično se promijenio. Nakon što su mu i najbliži suradnici okrenuli leđa, duce je predložio ljubavnici da pobjegne iz zemlje. Ova je to rezolutno odbila, odlučna u namjeri da podijeli njegovu sudbinu – ma kakva bila. U travnju 1945. godine, Mussolini je pokušao napustiti Italiju, maskiravši se u njemačku vojnu uniformu i pridruživši se skupini koja je ilegalno pokušala ući u Švicarsku. Na pogibeljnom putovanju, pridružila mu se i odana Clara. Samo desetak kilometara od švicarske granice, bjegunci su okruženi odredom talijanskih partizana.
Dana 28. travnja 1945. godine, Benito Mussolini osuđen je na smrt strijeljanjem. Claru Petacci, koja nije počinila niti jedan zločin, htjeli su pustiti na slobodu, no za nju nije bilo života bez voljenog ducea. Pred streljačkim vodom, čvrsto je zagrlila onoga koji joj je bio sve, odbijajući ga pustiti. U smrt su otišli zajedno, pokošeni brojnim mecima. Sljedeći dan, njihova tijela izložena su u Milanu, na već spomenutu Loretskom trgu, naglavačke obješena o kuke za meso s krova benzinske pumpe. Okupljena masa, oni koji su ducea do jučer obožavali kao božanstvo, sada se odlučila životinjski iživljavati na posmrtnim ostacima zloglasnog para. Fotografirali su njihova trupla, udarali ih, navodno čak i urinirali po njima.
Za diktatorovu udovicu, budućnost je bila znatno svjetlija. Nakon rata, Rachele Mussolini neko je vrijeme provela u američkom zarobljeništvu, nakon čega je puštena na slobodu. Udovica se dobro snašla – vodila je restoran kod rodnog gradića Predappija, a umrla je 1979., u dobi od devedeset godina.
Piše: Lucija Kapural
