U razdoblju od 25. travnja 1971. do 5. rujna 1972. godine, crnačko stanovništvo Washingtona bilo je u strahu za svoje kćeri, sestre i prijateljice. U tom periodu je, naime, gradom harao monstrum koji je tijela svojih žrtava, maloljetnih crnkinja, ostavljao u okolici prometnice I-295. “Fantoma s autoceste”, kako su ga mediji nazvali, bio je prvi serijski ubojica u povijesti glavnog grada Sjedinjenih Američkih Država. Unatoč brojnim dojavama, njegov identitet nikada nije otkriven. Policija grada Washingtona slučaju je, naime, pristupila vrlo nemarno, ignorirajući izjave svjedoka, da bi potom i malobrojni dokazi koje su prikupili misteriozno iščezli. Je li se radilo o rasizmu na djelu ili pak o zataškavanju? Je li moguće da je ubojica bio jedan od njih?
Ova teorija zvuči vrlo uvjerljivo znamo li da su sve žrtve otete za bijela dana, u gusto naseljenom području. Da im je prišao kakav sumnjivi stranac, vjerojatno ne bi pošle za njim, no odgajani smo da predstavnicima zakona, čija značka utjelovljuje autoritet, bezrezervno vjerujemo. Premda je jedna uporna policijska narednica desetljeće nakon posljednjeg zločina ponovno otvorila slučaj, za pravdu je već bilo prekasno. Prilično je izgledno da “Fantom s autoceste” nikad neće odgovarati za svoje stravične zločine.
Dana 25. travnja 1971. godine, u ranim jutarnjim satima, majka je poljubila trinaestogodišnju Carol Denise Spinks, napomenuvši njoj i braći da ne izlaze iz kuće dok se ne vrati s posla. Carol, bojažljiva i poslušna djevojčica, nije namjeravala prkositi njenim odlukama. No, kad je kasnije toga dana u kuću neplanirano banula njena starija seka, u kojoj je malena gledala idola, Carol se našla na kušnji. Ova ju je, naime, zamolila da joj “skokne” po neke namirnice do obližnjeg dućana, a curica je, nakon blagog prosvjeda, pristala učiniti joj tu uslugu. Ta koliko je puta “big sister” pomogla njoj? Uostalom, rekla je da će preuzeti odgovornost kod majke. A dućan je samo petnaest pinuta udaljen – bit će brže nazad nego tamo! Nažalost, malena Carol nikad se više neće vratiti kući.
Na putu do lokalnog “7-Elevena”, susrela je majku. Kako bi preduhitrila njene kritike, kći joj je objasnila gdje ide i zašto a ova se, začudo, nije naljutila. “Ti si dobra curica. Hajde, otpratit ću te na odredište”, ponudila joj je, no malena je, osjetivši se samostalnom i važnom, prosvjedovala. “Mogu sama, mama, pa već sam velika”, zadnje su riječi koje je uputila majci. Gospođa Spinks vjerojatno si nikada neće oprostiti zbog toga što nije išla s njom. Nakon što je prošlo pola sata, počela se brinuti, a nakon sat vremena bila je u stanju panike. Odjurila je do dućana, a prodavač joj je rekao da je njena kći odavno otišla. No gdje? I, što je još strašnije, s kim? To nitko nije znao.
Uznemirena, otišla je na policiju i prijavila nestanak kćeri. Detektivi ovdje čine prvu ozbiljnu pogrešku: nesretnu ženu uvjeravaju da je “mala jednostavno pobjegla od kuće”. No, gospođa Spinks dobro je poznavala svoje dijete. Carol je bila sretna djevojčica, silno vezana za nju, a stranaca se plašila. Nikada ne bi napravila takvo što. U nedostatku pomoći od onih čiji je posao bio da joj pomoć pruže, obratila se susjedima. Organizirana je velika potraga, no bez rezultata. Neizvjesnost je razjedala dušu članova obitelji Spinks punih šest dana, sve dok se nije pretvorila u mučnu izvjesnost. Toga toplog 1. svibnja, u popodnevnim satima, tijelo Carol Spinks pronađeno je iza Bolnice St. Elizabeth’s, na travnjaku koji je vodio do autoceste I-295. Istraga je pokazala da je silovana i pretučena a potom zadavljena. Haljinica je još bila na njoj, potrgana, no nedostajala joj je jedna cipelica.
Ubojica je ponovno udario 8. srpnja 1971. Darleniju Denise Johnson oteo je na putu do njezina sezonskog posla u Rekreacijskom centru Oxon Hill. Svjedok je ispričao da je djevojku vidio kako ulazi u veliki crni automobil, najvjerojatnije “Ford”, koji se kretao ka sjeveru. Nitko nije potražio vozače takvih vozila niti druge svjedoke. Nevjerojatno, ignoriran je i poziv nepoznatog pozivatelja, po svoj prilici ubojice, koji im je rekao gdje će naći Darlenijino tijelo. Nisu ga pronašli policajci već slučajni prolaznik, jedanaest dana nakon otmice. Nalazilo se samo pet i pol metara dalje od mjesta na kojoj su otkriveni Carolini ostaci, no slučajevi su vođeni kao nepovezani. Ni činjenica da je modus operandi bio identičan (davljenje, cipela koja nedostaje) nije “upalila lampicu” u glavama detektiva… Ili ih jednostavno nije bilo briga.
Dok konačno nisu zaključili da imaju posla sa serijskim ubojicom, još četri nedužne crnkinje izgubile su živote. Jedini “grijeh” koje su počinile desetogodišnja Brenda Faye Crockett, dvanaestogodišnja Nenomoshia Yates, osamnaestogodišnja Brenda Denise Woodard i sedamnaestogodišnja Diane Denise Williams bio je taj što su se našle u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, naletjevši na seksualnog predatora i ubojicu.
Svim žrtvama nedostajala je obuća. Možda se radilo o metodi kojom ih je ubojica pokušao spriječiti da bježe po neravnom terenu; možda pak o suveniru koji je uzimao kako bi iznova mogao proživljavati svoje bolesne fantazije. Povezao ih je još jedan detalj: na svim tijelima pronađena su jednaka zelena vlakna nepoznatog podrijetla. Zanimljivo, autobusi koji su u to vrijeme vozili područjem imali su sjedala upravo te boje, no nitko od istražitelja nije uočio taj detalj. Ili ga nisu htjeli uočiti. Posljednja žrtva, Williams, ubijena je 5. rujna 1972. godine. Do tog trenutka, obitelji žrtava u potpunosti su izgubile povjerenje u policiju.
Jedan od vrlo konkretnih tragova bila je kratka poruka, pronađena u džepu Brende Woodard. Na zgužvanom listu papirića, stajale su sljedeće riječi: “Ovo je ekvivalent intenziteta kojim mrzim ljude, pogotovo žene. Priznat ću vam ostala ubojstva kad me uhvatite… Ako možete”. Reci su bili potpisani s “Fantom s autoceste”. Nadležni su otkrili da je pismo napisala žrtva, vjerojatno pod ubojičinom prisilom. Netko od njih je primijetio da je autor poruke koristio pomalo pretencioznu riječ “tantamount” (“ekvivalent”), koja se u govoru vrlo rijetko čuje. No, ti tragovi nisu ih odveli dalje od mjesta na kojem su tapkali od samog početka istrage. Do kraja godine, gotovo da se nitko više nije bavio slučajem.
Ponovno je otvoren 1982., kad se nova narednica odlučila pozabaviti hladnim slučajevima. Kad je otvorila kutiju s dokazima, u šoku je shvatila da je prazna. Netko od njenih kolega je očito uništio dokaze, ukljućujući dragocjena zelena vlakna, no tko? I zašto? Narednica nikada nije dobila odgvor na ova pitanja. Mjesecima je iznova pokušavala izgraditi slučaj, strpljivo razgovarajući sa zaboravnim svjedocima i nepovjerljivom rodbinom žrtava. Činilo se da je prikupila velik broj novih tragova, no svaki od njih je završio u slijepoj ulici. Na koncu, bila je prisiljena priznati poraz i zatvoriti slučaj, najvjerojatnije zauvijek.
Narednica, ali i neki njeni prethodnici, sumnjali su u grupicu poznatu kao “Green Vega Rapists”. Radilo se o skupini mladih, besperspektivnih ljudi koji su počinili nekoliko kokeltivnih silovanja u Washingtonu. Jedan od njih, koji je “gulio” kaznu za nepovezan zločin, policajcima je još 1973. rekao da je jedan od članova njegove bivše družine uistinu “Fantom s autoceste”. Ponudio je da će im otkriti njegov identitet, u zamjenu za dvije stvari. Kao prvo, htio je da mu umanje kaznu. Drugo i još važnije, inzistirao je na tome da ostane anoniman, strahujući od osvete. Policajci su pristali ispuniti njegove uvjete. No, na dan kad je trebao obaviti s njima razgovor, na radiju je čuo lokalnog političara koji se, kako bi primamio glasače, hvalio kako će poduzeti “oštre korake” u borbi s kriminalom. Između ostalog, napomenuo je da će zloglasni “ubojica s autoputa” ubrzo biti uhvaćen, zahvaljujući uzniku iz zatvora Lorton koji surađuje s policijom. Shvativši da se “plavci” nisu držali dogovora, mladić je odlučio držati jezik za zubima.
Među sumnjivcima su bili i Edward Sullivan i Tommie Simmons, dvojica bivših policajaca koji su uhićeni zbog ubojstva četrnaestogodišnje Angele Denise Barnes. Isprva se i ovaj zločin pripisivao “Fantomu s autoceste”, da bi potom istražitelji, bez ikakvog objašnjenja, izjavili da s njim nema nikakve veze. Indikativno je, međutim, da su ubojstva djevojčica u Washingtonu prestala se nakon što je dvojac smješten iza rešetaka.
Na ispitivanju se našao i informatičar Robert Askins, nakon što je 1977. priveden zbog otmice i silovanja 24-godišnjakinje u blizini autoceste I-295. Zanimljivo, u razgovoru je često koristio upravo onu neobičnu riječ – tantamount. Policajci su, istinabog, pretražili njegov dom, u potrazi za dokazima koji bi ga povezali s ostalim zločinima “Fantoma s autoceste”, no to je otprilike bilo to što se tiče njihova angažmana.
Piše: Lucija Kapural
