Jedno od najuzbudljivijih paleontoloških otkrića zadnje dekade ostvareno je na području Kine. Riječ je o nečemu doista jedinstvenom!
Vulkanski pepeo kao paleontološka riznica
Pod nazivom Jehol Biota paleontolozi podrazumijevaju cjelokupan ekosustav sjeveroistočne Kine prije 133 do 120 milijuna godina. Riječ je o izumrlim organizmima iz razdoblja krede koji su ostavili fosile u na području Yixiana i Jiufotanga, formacija izgrađenih od debelih slojeve tefre, vulkanskog pepela.
Ova nepresušna riznica marljve je znanstvenike nedavno nagradila s čak dva otkrića: ondje su otkopane dvije ranije nepoznate vrste ranih sisavaca. Obje, Fossiomanus sinensis i Jueconodon cheni, živjele su prije otprilike 120 milijuna godina, u ranoj kredi.
Noge ispod tijela
Prva je bila biljožder dugačak tridesetak centimetara, a pripadala je terapsidima, skupini u koju ubrajamo sisavce i njihove pretke. Mnoge osobine koje se danas smatraju jedinstvenima za sisavce imale su korijene među prvim terapsidima, a u njih spada i uspravan položaj tijela. Veća raznolikost u izgledu njihovih lubanja bila je u vezi s intenzivnijom obradom hrane, što znači da ove životinje nisu samo gutale hranu, kako to rade gmazovi, već su je obrađivale u čeljustima. Nadalje, kod njih se tazvio tzv. parasagitalni hod, kod kojeg su se noge nalazile ispod tijela – umjesto sa strane kao kod guštera – a tijekom evolucije razvili su i gusto krzno.
Primjer konvergentne evolucije
Druga životinja, dvadesetak centimetara dugačka jedinka vrste Jueconodon cheni, daleki je rođak današnjih tobolčara. Riječ je o podrazredu primitivnih sisavaca s tobolčanim kostima iznad prepona, između kojih je u ženki razapeta opna gdje dozrijevaju mladunci. “Ovo otkriće pruža nam jedinstven uvid u morfologiju ranih sisavaca”, ispričao je voditelj istraživanja Jin Meng, paleontolog s Američkog muzeja prirodne povijesti.
Sličnosti između ove dvije vrste, dodaje znanstvenik, primjer su konvergentne evolucije, podudarnosti u građi tijela koja se javlja u organizama koji su filogenetski međusobno posve neovisni ali žive u sličnom okolišu. Fossiomanus sinensis i Jueconodon cheni su, naime, bili prilagođeni životu u dubokim jamama. U obje vrste primjetna je adaptacija takvome okolišu – snažni prednji udovi s oštrim kandžama, pogodni kopanju, te kratki repovi.
Spas od predatora – podzemne nastambe
Zašto su se ove životinje ukopavale? Razloga je više: podzemne nastambe pružale su im zaštitu pred predatorima, omogućavale im održavanje relativno konstantne tjelesne temperature ali i pronalaženje izvora hrane poput korijenja i insekata.
Ovi jamari imali su još nešto zajedničko: neuobičajeno izdužene kralježnice. “Sisavci u prosjeku imaju 26 kralježaka, no Jueconodon cheni ih je imao 28, a Fossiomanus sinensis čak 38”, objašnjava Meng. “Nismo sigurni zašto se ova odlika razvila, no uvjereni smo da će nam daljnja istraživanja donijeti uzbudljive odgovore o evoluciji ranih sisavaca”.
Piše: Lucija Kapural
