U psihijatrijskim priručnicima, nekrofilija je svrstana pod parafilije, a definira se kao psihoseksualni poremećaj doživljavanja spolnoga užitka pri maštanju, doticaju ili općenju s mrtvim tijelom. Njeni uzroci mogu biti biološki (rani poremećaj u tjelesnom razvoju), psihosocijalni (neprimjeren seksualni razvoj) i kontekstualni (društvena izolacija, smrt partnera s kojom se ožalošćeni ne može pomiriti). Premda ne tretira svugdje kao teško kazneno djelo, odvratnost prema ljudima koji ozbiljuju ovakva nagnuća gotovo da je univerzalna. Kroz povijest, na svim geografskim širinama, mnogi su na ovakav način remetili mir pokojnika.
Grčki povjesničar Herodot navodi sljedeći primjer: u antičkom Egiptu, tijela iznimno lijepih žena nisu balzamirana odmah nakon smrti, već su čuvana pod stražom kako bi se izbjegli nekrofilski nasrtaji na njih. U tom kontekstu spominje se i ime Heroda Velikog. Judejski kralj je, prema zapisima, bacio oko na zanosnu djevojku, no ova se ubila kako bi izbjegla brak s njim. Herod je njeno tijelo čuvao u medu punih sedam godina – prema nekim izvorima, kako bi mu poslužilo za zadovoljavanje pohote. Hetitski zakon, koji je bio na snazi od 16. do 13. stoljeća prije Krista, izričito je dopuštao snošaj s pokojnicima. Murong Xi, kineski car iz 4. stoljeća, nastavio je dijeliti postelju s caricom Fu Xunying danima nakon što je ova preminula.
Civilizacija Moche, koja je cvala od prvoga do osmog stoljeća na sjevernoj obali današnjeg Perua, iza sebe je ostavila dokaze o jezivim religijskim ritualima, kao što su masovna prinošenja ljudskih žrtava božanstvima, ali i šarene freske lascivnog karaktera, rukotvorine od zlata, figurice životinja, ljudi i božanstava te ornamentalno izrezbarene ćupove. Na brojnim njihovim artefaktima, pronađeni su prikazi kostura u koitusu sa živim ljudima.
U ratnim sukobima, slučajeva nekrofilije bilo je bezbroj. Gilles de Rais, plemić koji je pratio Ivanu Orleansku na mnogim pohodima, iskorištavao je kaos koji je vladao na bojištu kako bi neprimjećeno otimao djecu, ubijao ih a potom se na nezamislive načine iživljavao nad njihovim truplima. Brojni incidenti ovog tipa zabilježeni su u Rusko-turskom ratu (1877. – 1878.), tijekom masakra u kineskom gradu Nankingu 1938. godine, u vrijeme genocida u Ruandi 1994. godine… Nadalje, mnogi od serijskih ubojica, poput Arthura Shawcrossa, Jeffreya Dahmera, Dennisa Nilsena, Teda Bundyja, Garyja Ridgwaya, Andreja Čikatila, Roberta Yatesa, Richarda Ramireza, Petera Sutcliffea, Alberta Fisha i Petera Kürtena, na ovakav su način oskrvnjivali tijela svojih žrtava.
Kroz povijest, za seksualne odnose s truplima rabljeni su razni pojmovi. Onaj koji danas koristimo, nekrofilija, 1852. godine je skovao belgijski liječnik Joseph Guislain, tumačeći slučaj francuskog nekrofila Françoisa Bertranda (1823. – 1878.). Narednik Bertrand, zapamćen kao “Vampir s Montparnassea”, uhićen je 1856. godine, nakon što se otkrilo da je upravo on odgovoran za brojna oskrvnuća grobova u Parizu. Kako zlodjelo, koje Guslain opisuje kao vrstu destruktivnog ludila, nije bilo uvršteno u kazneni zakonik, iza rešetaka je proveo manje od godinu dana. Zanimljivo je da u njegovoj biografiji nalazimo stavku koja se vrlo često javlja kod serijskih ubojica: zlostavljanje životinja u ranoj životnoj dobi. Otprilike desetljeće nakon Guislaina, termin je popularizirao francuski psihijatar Bénédict Morel, također u eseju o Bertrandu. Ovaj je naveo još jedan detalj iz njegove mračne prakse, zasnovan na policijskom ispitivanju: “Vampir s Montparnassea” ispričao je da su njegovi odnosi s leševima, kako ženskim tako i muškim, bili praćeni “snažnim glavoboljama, ubrzanim lupanjem srca i zaglušujućim šumom u ušima”.
Piše: Lucija Kapural
