Osset, pospani gradić u engleskoj županiji Yorkshire, 1974. godine postao je poprište jezivog zločina. Ono što mu je prethodilo čak je i najveće skeptike nagnalo da se zapitaju o postojanju natprirodnih sila.
Nekoliko mjeseci prije tragedije, tridesetogodišnji Michael Taylor se sa suprugom Christine, njihovo četvero djece te obiteljskim ljubimcem, pudlicom, preselio u taj miran i slikovit kraj. Zaposlio se kao mesar te, zahvaljujući blagoj naravi i smislu za humor, postao jedan od najomiljenijih stanovnika Osseta. Slovio je za marljivog radnika, odana obiteljskog čovjeka i prijatelja kojem se oni u nevolji mogu obratiti za pomoć. To se, međutim, vrlo brzo počelo mijenjati.
Nedugo nakon što su se supružnici, gorljivi vjernici, pridružili lokalnoj grupi “Sljedbenici kršćanstva” – po nekim svjedočanstvima, opasnoj sekti koja je naginjala okultnom – Michael je počeo pokazivati znakove živčanog rastrojstva. Postao je otresit prema bližnjima, odbijao je obavljati sitne popravke susjedima, što je ranije sa zadovoljstvom činio a pas, koji je ranije upravo njega najviše volio, počeo se skrivati kad god bi pater familias prešao kućni prag.
Stvari su kulminirale na jednom od sastanaka “Sljedbenika kršćanstva”, kad je fizički nasrnuo na voditeljicu grupe Marie Robinson – ženu s kojom se, ako je vjerovati tračevima, bio upustio u ljubavnu aferu. Premda se sljedećeg dana ispričao te dobio odrješenje od svećenika, njegovo ponašanje iz dana u dan je postajalo sve mahnitije. Razbijao je namještaj, smijao se poput luđaka, budio se usred noći i jeo sirovo meso, a navodno je počeo govoriti i nepoznatim jezikom, navodno aramejskim. U jednom od rijetkih trenutaka pribranosti, kad je osjetio kajanje, vikaru je kroz suze priznao da osjeća kako zlo u njemu buja poput kvasca. Kako je ovaj poznavao Michaela prije njegove psihološke transformacije, zaključio je da su njegova župljanina opsjele nečiste sile. Predložio mu je da se podvrgne egzorcizmu, a ovaj je dao pristanak.
Obred je održan u Crkvi svetog Tome, pod vodstvom anglikanskog svećenika Petera Vincenta. Iskusnom “lovcu na demone” asistirao je otac Raymond Smith, metodistički kanonik. Detalji rituala nisu poznati javnosti. Zna se samo da je potrajao nekoliko sati te da je, po njegovu okončanju, otac Smith zapisao kako je iz svoga “klijenta” istjerao “najmanje četrdeset demona, uključujući one bludnosti, bestijalnosti, incesta i blasfemije”. Dodao je kako vjeruje da njegov posao još nije završen: sumnjao je da u mladom mesaru obitavaju još tri demonska entiteta, koji navode na ludilo, nasilje i smrt. Ma koliko bizarno zvučalo, čini se da je njegova “dijagnoza” bila ispravna.
Kad je stigao kući, Taylor je suprugu, koju je ranije nazivao “srodnom dušom i ljubavlju svoga života”, ubio na način od kojeg se ledi krv u žilama. Na nesretnicu je nasrnuo golim rukama, iščupavši joj oči i jezik te joj umalo otrgnuvši čitavo lice, a potom je zadavio obiteljskog psa. Pola sata kasnije, nakon dojave zgroženih prolaznika, muškarca koji je gol i prekriven krvlju besciljno bauljao ulicama priveo je policajac.
Protiv Taylora je podignuta optužnica, no na sudu je – nakon što mu je dijagnosticirana shizofrenija – proglašen mentalno neubrojivim. Prema mišljenju uglednog psihijatra, egzorcizam je bio katalizator koji je psihički bolesnog čovjeka gurnuo u ralje psihoze. “To što su napravili bilo je opasno i neodgovorno, kao da su vatru pokušali pogasiti benzinom”, slikovito se izrazio. Umjesto u zatvor, Taylor je poslan u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor, u kojoj je proveo četiri godine.
Zbog bizarne prirode njegova zločina, lokalni mediji dugo su pisali o Tayloru, da bi, kako to već biva, s vremenom počeo padati u zaborav. Prema nekim navodima, potonuo je u duboku depresiju kad je shvatio da djeca ne žele više imati posla s njim te je najmanje četiri puta neuspješno pokušao izvršiti suicid.
Na naslovnicama svih britanskih novina ponovno se našao 2005. godine, kad je optužen za seksualno zlostavljanje tinejdžerice. Ponovno je izveden pred suca te ponovno poslan na psihijatriju. Po izlasku na slobodu, napustio je Englesku, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Piše: Lucija Kapural
