Dvostruki svjetski prvak Formule 1 jedva je položio vozački ispit!

“Oduvijek sam želio samo jedno – pobjeđivati!” čuvena je izjava Fernanda Alonsa. Izdvojena iz konteksta, ova bi nas rečenica mogla zavesti na zaključak kako je riječ o osobi megalomanskih ambicija. U Alonsovu slučaju, ništa nije dalje od istine. Dvostruki svjetski prvak Formule 1, prvak FIA Svjetskog prvenstva u utrkama izdržljivosti te jedini vozač u povijesti koji je dva puta uvršten u FIA-inu Kuću slavnih izuzetno je skromna i nenametljiva osoba. Kad kaže da želi pobjeđivati, on samo konstatira činjenično stanje, ono što mu se čini toliko prirodnim koliko i disanje. “Rođen sam za utrke i to je jedino u čemu sam uistinu dobar”, kaže šampion, po mnogima jedan od nakompletnijih vozača u Formuli 1. “Običan sam čovjek, samo malčice brži od ostalih”.

Za volanom kao trogodišnjak

Običan čovjek po imenu Fernando Alonso Díaz rođen je 1981. u Oveidu, ljupkom gradiću u pokrajini Asturiji na sjeveru Španjolske. Otac José Luis radio je kao mehaničar u tvornici eksploziva, a majka kao prodavačica u robnoj kući. Unatoč skromnim primanjima, kćer Lorenu i pet godina mlađeg Fernanda obasipali su ljubavlju i pažnjom. “Živjeli smo u stančiću od pedesetak kvadrata, ali vrlo čistom i lijepo namještenom”, prisjeća se Alonso. “Prema nismo imali mnogo, ljudi su kod nas uvijek rado navraćali, jer je mama pekla najbolje kolače na svijetu, a tata je izvrsno pričao viceve i zabavljao čitavo društvo”.

Osim za pričanje viceva, José Luis bio je talentiran za vožnju. Kao mladić, maštao je o visokooktanskom svijetu Formule 1, ali se taj san nikad nije ostvario. Ljubav prema automobilima našla je oduška u vidu hobija, karting utrka. Kad je Loreni bilo osam godina, tata joj je vlastoručno izradio maleno vozilo, nadajući se da će svoj entuzijazam prenijeti na djevojčicu. Preračunao se: Lorenu su automobili zanimali koliko i pisanje zadaća u sunčano prijepodne. Ipak, kako ne bi razočarala oca, tu i tamo sjela bi za volan.


U tim trenucima maleni Fernando počeo bi zavijati poput vatrogasne sirene. “Čim sam ugledao automobil, u kojem još nisam mogao niti nogama dosegnuti pedale, zaljubio sam se. Briznuo bih u gorak plač svaki put kad bi mu se Lorena pokušala približiti. Kad je tata napokon shvatio koga u obitelji zanima vožnja, adaptirao je pedale za mene, balavog trogodišnjaka. Nikad neću zaboraviti dan kad sam prvi put sjeo za volan, na parkiralištu ispred robne kuće. Bio sam prilično nespretan, ali mi se činilo da je svijet moj!”, priča.

 Čudo od djeteta

Da je Fernando čudo od djeteta, vrlo brzo je postalo jasno. “U početku se radilo samo o igri, no nije trebalo dugo da shvatim kako raspolaže sirovim talentom”, ispričao je otac, koji je gotovo svaki vikend vodio mališana na utrke. Mali Nano, kako su mu bližnji tepali, već s četiri godine počeo se natjecati na utrkama za djecu. Na cilj je u stizao među zadnjima, što i nije neobično: suparnici su bili dvostruko stariji od njega.

Kad mu je bilo samo šest godina, osvojio je prvu utrku, a do sedmog rođendana već je bio juniorski prvak Asturije, i to s osam pobjeda u osam utrka. “Jednog dana prišao mi je mladić od petnaestak godina i rekao da sam mu ja uzor”, prisjeća se. “Kad vam to kaže netko kome jedva dosežete do prsa, osjećate se uistinu polaskano”.

Nakon šti je postalo razvidno da utrke nisu dječakov usputan hobi, José Luis našao se u problemima. “Nismo imali sredstava da unajmimo mehaničara, pa sam ja popravljao Fernandov automobil. Nažalost, odlasci na utrke u inozemstvu koštali su više nego što smo si mogli priuštiti. Osjećao sam se bespomoćno: nekako sam se pomirio s činjenicom da nisam uspio ostvariti vlastite ambicije, ali me spoznaja da bi sličnu sudbinu mogao doživjeti moj sin razdirala”, ispričao je otac.

Srećom, podršku dječaku pružio je Genis Marcó, imućni uvoznik karting vozila. “Osjećao sam se dužnim pomoći tome neobičnom, talentiranom dječaku”, ispričao je Alonsov prvi sponzor. “Mali me uistinu fascinirao, ne samo vještinom za volanom nego i karakterom. Bio je nevjerojatno bistar, miran i staložen. Od djece ne očekujete da s takvom ozbiljnošću pristupaju odlukama, no odmah se vidjelo kako je on poseban”.

Šampion skoro pao na – vozačkom ispitu!

Unatoč brojnim obavezama koje su donosile utrke, Fernando je u školi uvijek imao odlične ocjene. “Bio je to majčin uvjet”, smije se vozač. “Puštala me da se natječem svaki vikend, sve dok ne popustim kao đak. ‘Možeš biti najbrži na svijetu, no slaba ti od toga korist ako ti je glava prazna!’ često je ponavljala. Danas sam joj itekako zahvalan: zbog njenih napora stekao sam solidno obrazovanje i naučio dva strana jezika, engleski i talijanski”.

Uz takav tempo, imao je malo vremena za izlaske. Uostalom, za nečim takvim i nije imao osobitog interesa. “Vrlo je povučen. Nikad ga nije privlačio noćni život”, ispričao je Ricardo, prijatelj iz školskih klupa. “Toliko je bio koncentriran na utrke da nam je to svima išlo na živce. U jednom sam mu trenutku to i rekao, a on je mirno odgovorio kako možda imam pravo, ali je njemu vožnja najvažnija u životu, jer želi biti najbolji na svijetu”.

Uistinu, Fernando je čitavo vrijeme imao cilj pred očima. Ponovno je osvojio prvenstvo Asturije, ovaj put u kadetskoj klasi, nakon čega postaje prvak Španjolske u kartingu. Titule juniorskog svjetskog prvaka domogao se s nepunih petnaest godina. Sa sedamnaest godina imao je već golemo vozačko iskustvo, bez problema je vozio i brže od 250 kilometra na sat, ali nije imao standardnu vozačku dozvolu, pa je morao polagati ispit. Nevjerojatno, “leteći Nano” skoro je pao, i to zato što je bio – prespor! “Instruktor me umalo srušio. Bilo mi je toliko neobično voziti po gradu da sam se sav zbunio i vozio jedva trideset kilometara na sat”, prisjeća se.

“Sve se odigralo u djeliću sekunde”

Karijeru u Formuli 1 započeo je 2001. na Velikoj nagradi Australije, vozeći za Minardi. Premda nije zaradio bodove tijekom sezone, više je puta porazio protivnike u superiornim vozilima, čime je zapeo za oko Bernieju Ecclestoneu. Prvi čovjek Formule 1 osobno je intervenirao kako bi daroviti Španjolac potpisao za Renault. Ecclestone je na sve načine smišljao kako će Formula 1 preživjeti eru nakon dugogodišnje dominacije Michaela Schumachera, da bi došao do rješenja: Alonsu će namijeniti mjesto njegova nasljednika.

Premda je bio oduševljen prilikom koja mu se pružila, činjenica da mora napustiti obiteljski dom itekako je kosnula Alonsa. “Preseljenje u predgrađe Oxforda jako mi je teško palo. Premda sam dobro govorio engleski, osjećao sam se potpuno izgubljeno. Navikao sam da me tata prati na treninge i da mi mama kuha omiljena jela, pa me počela hvatati panika!“ prisjeća se.

Mjesta panici nije bilo: svoju prvu utrku u Renaultu završio je na sedmome mjestu, da bi na VN Malezije sa dvadeset jednom godinom bio najmlađi vozač koji je osvojio pole position i završio na postolju. Prvu pobjedu izvojevao je na VN Mađarske, postavši najmlađi vozač koji je ikad pobijedio u utrci F1. Alonsomanija, kako su mediji nazvali pomamu za Schumacherovim nasljednikom, službeno je počela.

Samozatajni mladić nije se prepustio sirenskom zovu slave: “Kad vam svi ponavljaju da ste najbolji, lako se možete umisliti. Po mom mišljenju, to je najbrži način da si čovjek zezne karijeru. Meni se to neće dogoditi, jer ne razmišljam o utrkama koje sam osvojio, nego o onima koje su tek ispred mene. A pozive na druženja odbijam: kako bih sačuvao bistru glavu, svaku večer odlazim na spavanje već u deset sati”.

Premda je sačuvao bistru glavu, živu glavu umalo je izgubio na utrci u Brazilu. Naletjevši na ostatke automobila Marka Webbera, koji je imao nesreću, Alonso se pri brzini od 280 kilometara na sat zaletio u zaštitnu ogradu. Srećom, izvukao se bez težih ozljeda. “Sve se odigralo u djeliću sekunde, tako da nisam ni imao vremena da se prestrašim”, ispričat će kasnije. “Tek kad su mi pomogli da iziđem iz automobila, počeo sam se tresti. Što se uistinu dogodilo, shvatio sam tek idući dan. Pretpostavljam da se radilo o stanju zakašnjelog šoka”.

“Špijunski” skandal

Godina 2005. svakako je bila Alonsova. Nakon niza pobjeda, sezonu je završio kao najmlađi svjetski prvak u povijesti Formule 1, preotevši tu titulu Emersonu Fittipaldiju. Komentirajući naslov, izjavio je: “Dolazim iz zemlje koja nema tradiciju Formule 1, pa sam se morao boriti sam. U karijeri mi je pomogla tek nekolicina ljudi, a tu u prvom redu mislim na svoje roditelje. Bez njih, ne bih bio tu gdje danas jesam”. Nakon obrane naslova iduće godine, postao je najmlađi dvostruki svjetski prvak.

Godine 2007. Alonso prelazi u tim McLaren Mercedes, zajedno s mladim Lewisom Hamiltonom. Iskazao se već u drugoj utrci u Maleziji, osvojivši prvo mjesto. U nevjerojatnoj završnici sezone, Ferrarijev vozač Kimi Räikkönen uspijeva osvojiti naslov svjetskog prvaka, “pobjegavši” Alonsu i Hamiltonu za jedan bod.

Nezadovoljan tretmanom u timu (navodno su favorizirali Hamiltona na njegovu štetu), potresen “špijunskim” skandalom s kojim su ga povezivali (spekuliralo se da je izmjenjujući mailove s Ferrarijevim testnim vozačem Pedrom De La Rosom došao u posjed tajnih tehničkih podataka suparničkog tima), Alonso se vraća u Renault. Sezona, koju je završio na petome mjestu, nije bila lišena skandala. Na Velikoj nagradi Singapura, šefovi Renaulta naložili su Nelsonu Piquetu da se zabije u ogradu, kako bi Alonso mogao pobijediti. Srećom, istraga je pokazala da Alonso nije imao pojma o dogovoru između Flavija Briatorea i Piqueta.

U rujnu 2009. godine, “najbolje čuvana tajna Formule 1” prestala je biti tajnom: u javnost je procurila vijest da će Alonso zamijeniti Kimija Räikkönena u Ferarijevu timu. Glasine su se pokazale istinitima, a Alonso je itekako opravdao povjerenje novih šefova: odnio je pobjedu već u prvoj utrci. Te godine, postao je najbolje plaćen vozač Formule 1.

Godine 2015. vratio se u momčad McLarena, gdje je, u tri sezone, ostao bez značajnijih uspjeha zbog nekonkurentnog bolida. Nakon dvogodišnje stanke, ove se godine vratio u Formulu 1, vozeći za tim Alpine.

Osim Formule 1, vozio je sezonu FIA Svjetskog prvenstva u utrkama izdržljivosti za momčad Toyotu Gazoo Racing, uz vozače Sebastiena Buemija i Kazukija Nakajimu. S njima je osvojio naslov prvaka, uključujući dvije pobjede na utrci 24 sata Le Mansa. Nadalje, sudjelovao je u IndyCar seriji u utrkama 500 milja Indianapolisa te u utrkama 24 sata Daytone. Uz to je vlasnik momčadi koja se natječe u Formuli Renault, Formuli 4 i kartingu, osnivač modnog brenda “Kimoa” te UNICEF-ov ambasador dobre volje.

Piše: Lucija Kapural

Komentari