Kažu da jug Sjedinjenih Država obiluje pričama o duhovima. Danas ćemo ispričati jednu od njih, koja se vezuje uz maleni otočić Edisto koji se smjestio u blizini šarmantnog Charlestona. Volite li priče o nadnaravnim fenomenima, vežite se i polijećemo do jedne od njih.
Privilegirana ljepotica
Julia Seabrook živjela je u prvoj polovici 19. stoljeća, a bila je privilegirano dijete jednog od najbogatijih veleposjednika u Južnoj Karolini. Njezin otac William Seabrook je bio vlasnik brojnih plantaža, a njihova je obiteljska kuća do danas sačuvana. Nju je dizajnirao ni manje ni više nego irsko-američki arhitekt James Hoban, koji je projektirao i Bijelu kuću. Lijepa Julia se udala s osamnaest godina i tako je postala Julia Legare. Udala se za čovjeka koji je bio deset godina stariji od nje, i koji je poput njezinog oca ulazio u red bogatih veleposjednika.
Library of Congress.
Bolest, smrt i brzinski pokop
Godine 1852. Julia je otišla u posjet obitelji na otok Edisto. Tu se razboljela, a liječnik joj je ubrzo postavio dijagnozu akutne infekcije ždrijela odnosno difterije. Julijino zdravstveno stanje je bilo iz dana u dan sve lošije. Julia je sve teže disala, i na kraju je umrla ili se tako činilo. U tom je trenutku imala samo dvadeset dvije godine. Prema usmenoj predaji Julia je brzinski pokopana još istog dana. Vjerojatno se pitate čemu tolika žurba. Dva su razloga bila tome. Kao prvo difterija je zarazna pa se željelo spriječiti daljnje širenje zaraze. Osim toga kako je umrla u toplom dijelu godine tijela se u takvim uvjetima brzo počinju raspadati pa su se brzim pogrebom željele spriječiti neugodnosti koje su iz toga proizlazile. Sahranjena je u obiteljskom mauzoleju koji je nakon toga za sobom zatvorio svoja teška mramorna vrata.
Šok kod otvaranja grobnice
Prema brojnim pričama nekako u vrijeme nakon njezine sahrane na ovom se groblju moglo čuti vrištanje i zapomaganje, no nitko nije želi provjeriti što se to tamo zbiva. Prema legendi obitelj je tek desetak godina kasnije ušla ponovno u grobnicu kako bi sve pripremila za počinak Julijina brata koji je poginuo u Američkom građanskom ratu (1861.-1865.). Nakon što su otvorili vrata grobnice članovi njezine obitelji su se našli u šoku jer je Julijino tijelo ležalo uz vratnice. Odmah je bilo jasno da je Julia živa pokopana. Na vratima su bile vidljive ogrebotine od njezinih noktiju, kojima je pokušavala svim svojim snagama izaći. Umrla je u tim pokušajima, a svi oni stravični zvukovi koji su odjekivali okolinom potjecali su od živo pokopane mlade žene.
Zaključavanje i otključavanje
Nakon što je u mauzoleju pokopan Julijin brata ponovno su se zatvorila vrata grobnice. No vrata su nakon nekog vremena bila ponovno otvorena. Postupak njihova zatvaranja i otvaranja se višekratno ponavljao da bi na kraju vrata popucala. Poslije toga grobnica se više nije zaključavala, a što je navodno umirilo nesmirenu dušu Julije. Drugi pak smatraju da to nije umirilo njezin duh, koji je, kažu, još uvijek tu negdje u blizini i vreba na one koji bi se usudili ponovno je zatočiti u grobnici u kojoj očito ne želi biti.
Razbijanje legende
Ovako ispričana priča je velikim dijelom potekla iz usmene predaje koja se u Južnoj Karolini priča već desetljećima. No nije nam bilo teško istražiti pozadinu cijele priče i uzdrmati njezine temelje. Kao prvo Julia je u trenutku smrti bila majka malenog dječačića i pokopana je u grobnicu svoje nove obitelji, kao prva osoba koja je tu položena. Upravo to ukazuje da se grobnica morala prvo sagraditi, što znači da je Julia morala biti prvo pokopana negdje drugdje, a kasnije premještena u novosagrađeno zdanje. Grobnica je nakon toga ponovno otvorena, ali se to otvaranje nije zbilo nakon deset godina kako se navodilo već dvije godine kasnije, i to kada je preminuo Julijin maleni sin. Nakon toga je u nju pokopan i njezin suprug koji je umro već 1856. U grobnici su dakle pokapane samo tri osobe. Osim toga ljesovi su ovdje položeni ispod podnice mauzoleja što znači da je Julia, krenemo li od pretpostavka da je izašla iz lijesa, morala dići i zidanu podlogu izgrađenu iznad njega. To bi bio ozbiljan problem iliti nemoguća misija za zdravu osobu, a kamoli za iscrpljenu ženu.
Da se doista ovako nešto dogodilo, o tome bi naširoko izvještavali tadašnji mediji, no u njima nema ni slova o ovome prepričavanom događaju. Spomenut ćemo još jedan nonsens, a to je da su ogrebotine Julijinih noktiju bile vidljive u mramoru, što je nemoguće. Ostaje nam da zaključimo da ljudi očito ne mogu bez jezivih legendi koje se s vremenom samo nadopunjavaju novim slojevima strave.
Piše: Sonja Kirchhoffer
