Početkom 20. stoljeća došlo je do rasta popularnosti spirtizma. Amerikanci su u tom periodu počeli masovno sudjelovati u raznim spiritističkim seansama i posjećivati medije, a u takvoj atmosferi bilo je relativno lako iskoristiti vjerovanje u mogućnost komunikacije s duhovima za vlastiti probitak. Pojavile su se brojne varalice koje su zarađivale na lakovjernom svijetu, no pitanje je, je li glavna junakinja ovog članka Pearl Curran iskoristila popularnost komunikacije s onostranim za vlastiti izlazak iz pomalo dosadnjikavog malograđanskog života?
Domaćica koja priziva duhove
U središtu ovog članka je sasvim prosječna domaćica ili se samo činila takvom, koja se navodno nije ni po čemu isticala u svom dotadašnjem životu osim po interesu za glazbu. Udala se u svojoj 24-oj godini, za dvanaest godina starijeg Johna Howarda Currana s kojim je živjela solidno situiranim životom, u kojem je imala vremena i mogućnosti za odlaske u kino, na kartanje i slično. Međutim, 1913. godina donijela je veliku promjenu u kuću Curranovih. Tijekom tog neobičnog ljeta uoči Prvog svjetskog rata u svojoj kući u St. Louisu ta prosječna Pearl Curran je zajedno sa svojom tadašnjom najboljom prijateljicom Emily Grant Hutching, prizivala duhove. Dvije su žene pokušavala uz pomoć Ouija ploče kontaktirati Pearlinog nedavno preminulog oca. Iako se Pearl to sve činilo ne baš obečavajućim Emily je bila ta koja je inzistirala s nastavkom. U jednom trenutku im se navodno javio duh Engleskinje iz druge polovice 17. stoljeća. Bio je to početak fenomena koji do danas nije dobio svoje znanstveno tumačenje. Duh se predstavio kao Patience Worth. Navodno je to bio duh žene koju su ubili Indijanci. Bilo je to neobično iskustvo, no nitko nije mislio da je to početak navodno dvadeset i četiri godine duge komunikacije između Pearle i Patience. U tom razdoblju Pearl Curran je marljivo zapisivala ono što joj je Patience Worth diktirala ili pokazivala. Bila je to uglavnom religiozna i svjetovna poezija, ali bili su to i romani i drame. Djela je pisala na engleskom jeziku koji je imao određena arhaična obilježja iz 17. stoljeća.
Preko noći domaćica postaje hiperproduktivna književnica
Patience Worth, kako se navodno predstavila, puna je tri stoljeća tražila nekoga tko će zabilježiti njena djela i tako joj pomoći da ostvari svoje neispunjene književne ambicije. Uskoro je Pearl Curran potpuno promijenila svoju dotadašnju svakodnevicu ispunjenu kućanskim poslovima, društvenim aktivnostima, drijemanjima, više ili manje umišljenim bolestima i slušanjem glazbe. Počela je intenzivno pisati romane, pjesme, drame. Ovaj slučaj nije mogao proći nezapaženo pa su uskoro u njihov dom počeli dolaziti brojni znatiželjnici. Među njima je bilo onih koji su bezrezervno vjerovali ili željeli vjerovati da smrt nije konačan kraj, ali i onih koji su bili skeptični prema svemu pa su se željeli uvjeriti kako je sve to prevara. Međutim, svi su skeptici odlazili zbunjeni jer nisu uspjevali u svom naumu. Nakon što je Pearl objavila knjigu “Žalosne priče” (The Sorry Tale), New York Times joj je udijelio laskave kritike zabilježivši, između ostalog, da je njen roman “divan, lijep i plemenit”. Nakon toga uslijedili su i drugi romani poput Hope Trueblood, Samuel Wheaton, i druga djela. Pearlino pisanje izazvalo je pozornost kritičara, i urodilo filmskim ugovorom. Bila je toliko dobra da su neke njezine pjesme ušle u antologiju poezije s početka 20. stoljeća. Uglavnom da skratimo, kritike su joj bile izuzetno sklone te je okarakterizirana kao “književnica visoke kvalitete s odbljescima genijalnosti”. Ono što je bilo neobično je to što Pearl nije do tada pokazivale interes za književnost, a školu je napustila sa samo trinaest godina, pa je njezina naobrazba bila ne prosječna već ispodprosječna.
Uistinu prosječna ili ne?
No s druge strane dužina njene naobrazbe ne govori je li ona uistinu bila toliko prosječna. Činjenica da je za prijateljicu imala Emily Hutching pokazuje da nije bila praznoglava jer je riječ o ženi koja je imala relativno uspješnu književnu karijeru te je pisala kao stalni suradnik brojnih časopisa, a okušala se i kao spisateljica. Ukoliko ste pomislili da se njihovo druženje može objasniti sa dobrom situiranošću ove to nije mogao biti razlog jer je Pearl živjela dobro, ali daleko od blagostanja. Književni kritičari pokušavali su naći odgovore i objasniti ovu iznenadnu književnu obećavajuću pojavu, no nisu je našli.
Duh koji je želio samo pisati
Ljudi koji su počeli “opsjedati” Pearl često su željeli da im otkrije budućnost, što je ona relativno lako rješavala izjavljujući da Patience Worth ne zanima ni prošlost ni budućnost, da ne pronalazi izgubljene ljubavnike, rođake, ni imovinu. Uporno je inzistirala na tome da je pisanje sve ono što duh želi raditi. Na njenim, nazovimo ih, seansama nije bilo dramatike i mračne atmosfere, kako već izgledaju spiritistička okupljanja koja su se održavala svaka dva tjedna u njihovoj kući.
Život nakon smrti supruga
Njezin je suprug objeručke prihvatio svoju novu suprugu te joj je bio stalna podrška. Savjesno je zapisivao njezine seanse, no s njegovom smrću nakon duge bolesti u 51-oj godini života prestaju uredni zapisi, koji se nakon toga fragmentirani. Ta nedosljednost se može objasniti njezinom nezavidnom situacijom jer je ostala bez prihoda s djetetom kojega je usvojila na nagovor Patience Worth te ju je nazvala Patience Worth Curran. Naime, Pearl je vjerovala da je neplodna pa je to bio dodatana razlog za usvajanjem, no kada joj je muž umro bila je trudna punih šest mjeseci. Nastavila je i dalje pisati sve do svoje smrti. Kako je bila poznata, u financijski teškom trenutku, u pomoć joj je priskočio bogati obožavatelj Herman Behr iz New Yorka, koji joj je davao svaki mjesec 400 američkih dolara i to kroz idućih nekoliko godina. Ona je istovremeno počela putovati i demonstrirati svoje sposobnosti medija. Godine 1926. se ponovno udala za starijeg udovca Henryja Rogersa, liječnika, ali je taj brak trajao samo nekoliko godina. Ubrzo se rastala, a u međuvremenu je preselila u Los Angeles, gdje se ponovno udala za poslovnog čovjeka Roberta Wymana, kojega je poznavala iz mladosti. Bio joj je to treći brak, ali nije bio u stilu one “treća sreća” već je vrlo brzo završio razvodom. Kroz cijelo to vrijeme nastavila je komunicirati sa Patience i neumorno pisati.
Najavljena smrt
Pearl je svoje pisanje i seanse nastavila do svoje smrti, koja se zbila u njenoj 54-oj godini života, a umrla je početkom prosinca 1937. Navodno je informaciju o svojoj skoroj smrti dobila od same Patience Worth. Iako je u trenutku kada joj je Patience priopćila što joj se sprema, bila dobrog zdravlja, vrlo brzo je oboljela od upale pluća i umrla, u roku od tjedan dana.
Najzanimljiviji književni misterij
Ova neobična priča je do danas ostala neriješena. Mnogi su se znanstvenici, književni kritičari, psiholozi, pa i neurolozi bavili njezinim slučajem, no nisu postigli konsenzus po tom pitanju. I danas se njen slučaj vrti oko toga je li Pearl stvarno komunicirala s duhom Patience Worth ili je ona bila njen alter ego. Bilo je i onih koji su pokušali u engleskoj arhivskoj građi naći podatake o Patience Worth, ali su ti napori bili bezuspješni. Jedino što se moglo potvrditi je to da je krajolik kojega je opisivala Pearl, a u kojem nikada nije bila, izgledao upravo onako kako je opisan. Pojedini proučavatelji njezina slučaja smatraju da se Pearl u odrasloj životnoj dobi prisjetila svog prošlog života i da je kroz pisanje prenijela sjećanja na taj minuli život. Pitanje koje ovdje možemo postaviti koliko se njena osobnost razlikovala od one Patience Worth. Oni koji su bili na njenim seansama primijetili su razliku u tonu glasa između Patience i Pearl. Kada je pričala kao Pearl imala je oštar i ozbiljan glas, no kada je bila Patience bila je vesela i duhovita. Ovi podaci su dosta oskudni, tako da ne daju puni uvid o odnosu tih dviju osobnosti. Urednik i kritičar William Reedy koji je objavljivao radove Emily Dickinson, Yeatsa i drugih poznatih imena, opisao ju je kao koketu s umom velike snage te nadasve simpatičnu. On je izjavio isto tako da za razliku od svog kolege uglednog urednika St. Globe-Democrata, Caspera Yosta ne smatra da su njezina djela sjajna, ali da su dobra i drugačija. Naposljetku ono što je odista važno, je da su ugledni kritičari njenog vremena više nego pozitivno ocijenili njena djela.
Slučaj Patience Worth ostaje jedan od najzanimljivijih književnih misterija prošlog stoljeća. Neovisno o čemu je točno riječ Pearl je zahvaljujući duhu, ili svojoj alternativnoj osobnosti iza sebe ostavila dosadan život, zaradila nešto novca i što je najvažnije našla smisao.
Piše: Sonja Kirchhoffer
