Drevni zmajevi: Kako su ova dugovrata čudovišta uopće letjela?

Ilustracija: YouTube screenshot

Pterosauri, izumrli gmazovi koji su obalna područja Europe, Afrike i Sjeverne Amerike nastanjivali u razdoblju jure i krede, po građi tijela nalikovali su današnjim pticama. Kao takvi, primjer su konvergencije, podudarnosti u građi tijela koja se javlja u organizama koji su filogenetski međusobno posve neovisni ali žive u sličnom okolišu.

Imali su, naime, trup prekriven perjem, šuplje kosti i rep, a letjeli su pomoću kožne opne koja je bila razvučena između jako produljena petog prsta prednjih nogu i ostalih prstiju stražnjih udova.

Dramatično su se razlikovali veličinom: dok su patuljaste vrste imale dimenzije današnjih kosova, one gigantske, poput roda Azhdarchidae, mahale su krilima raspona do – dvanaest metara!

Potonja obitelj, nazvana po perzijskoj riječi za zmaja (“aždarha”), živjela je u kasnoj kredi, a znanstvenici smatraju da je riječ o najvećim letećim životinjama koje su ikad nastanjivale naš planet. Njihova anatomija osebujna je još po nečemu: proporcionalno najdužim vratovima u životinjskom carstvu. U usporedbi s ovim drevnim “zmajevima”, žirafe se doimaju kao kratkovrata stvorenja!

Predvođeni čuvenim paleontologom Daveom Martillom, znanstvenici sa Sveučilišta u Portsmouthu nedavno su pokušali pronaći odgovor na sljedeće pitanje: kako se životinja ovako bizarne građe uopće kretala? Pa, čini se da je to činila ne samo s lakoćom nego i vrlo graciozno.


“Njihovi ekstremno dugački, tanki vratovi na prvi pogled se doimaju krhko i nespretno, no uopće nije bilo tako. Suprotno tome, bili su iznimno snažni, i to zbog kompleksne unutrašnje strukture”, ovjašnjava Martill, koji je s kolegama analizirao fosilizirane ostatke pronađene u pustinjskoj regiji Kem Kem u Maroku.

“Specifični vratovi pripadnika obitelji Azhdarchidae rezultat su hiper-izduljenja vratne kralježnice: kod nekih vrsta, dugačka je koliko i tijelo same životinje. Proučavajući njen poprečni presjek, otkrili smo da je bila strukturirana poput kotača bicikla: njenu jezgru je s površinom povezivalo mnoštvo tankih tvorevina u obliku žica, koje su pružale strukturno pojačanje. To je vratove ovih životinja istodobno činilo snažnima i fleksibilnima, pa su u svojim bezubim kljunovima mogle nositi i vrlo krupan plijen. Uz to su, pretpostavljamo, bile sjajni letači, što se ne može reći za ostale pterosaure”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari