Trilobiti, izumrli člankonošci koji su opstali kroz svih šest razdoblja dugačke geološke ere paleozoika (ordovicij, silur, devon, karbon i perm), prve su životinje s vidnim sustavom. Njihove oči bile su sastavljene od većeg broja heksagonalnih leća, baš poput onih u današnjih kukaca. Premda su postojale i slijepe grupe, to obilježje bilo je sekundarno – pojavilo se kao prilagodba životu u endobentosu, morskome mulju. Znanstvenici sa Sveučilišta u Kölnu, predvođeni paleontologinjom Brigitte Schoenemann, nedavno su detaljno proučili fosili vrste Aulacopleura koninckii, malenog trilobita koji je živio prije otprilike 429 milijuna godina. Sjajno očuvani ostaci otkrili su im da je ovo stvorenje svijet oko sebe gledalo na sličan način kao što to čine današnji rakovi, pčele i vilinski konjici. Riječ je o tzv. kompozitnom oku, optičkom organu koji se sastoji od spleta sićušnih stanica poznatih kao omatidije. Oko trilobita moglo je imati i do trideset tisuća ovakvih receptorskih stanica! “Kompozitne oči prisutne su i kod najstarijih vrsta trilobita, a pretpostavljamo da su se, tijekom kambrijske eksplozije, diferencirale u znatno kompleksnije vizualne sustave”, objašnjava znanstvenica. Vrsta Aulacopleura koninckii prvi je put opisana davne 1846. godine, kad je paleontolog Joachim Barrande, pionir u istraživanjuu trilobita, otkrio fosil dva milimetra dugačke jedinke. Vrsta je nastanjivala plitka mora, a stručnjaci pretpostavljaju da je imala proziran kalcitni štit, što joj je, kao i današnjim kozicama, pružalo sjajnu kamuflažu u vodi. Poput ostalih trilobita, imala je tijelo raščlanjeno na tri režnja – glavu, grudni koš i rep. Grudni koš i rep sastojali su se od brojnih članaka, od kojih je svaki imao dvije noge, namijenjene unošenju hrane u usta, te dvije škrge, namijenjene upijanju kisika iz vode.
Piše: Lucija Kapural
