Nabatejci, savez arapskih nomadskih plemena koji je u šestom stoljeću prije Krista zaposjeo područje oko Sinajskog poluotoka te uz obalu Crvenoga mora, velika su zagonetka za arheologe.
U drugom stoljeću, utemeljili su državu s glavnim gradom Petrom, koji postaje stjecište karavanskih putova. Kontrolirajući trgovačke rute prema južnoj Arabiji, ostvarili su golemu gospodarsku i političku moć, a mnogi stari narodi bojali su ih se koliko su ih i prezirali.
Diodor, grčki povjesničar iz prvog stoljeća prije Krista, opisao ih je sljedećim, nimalo laskavim riječima: “Živjeli su razbojničkim životom i često pljačkali susjedne zemlje. Nisu uzgajali voćke ni pili vino, a nisu niti gradili kuće. Ako je netko prekršio zadnje pravilo, bio je kažnjavan smrću. Premda su i mnoga druga arapska plemena koristila pustinju, sva su ih daleko premašili bogatstvom”.
Bila je to nepravedno stroga ocjena. Nabatejci nipošto nisu bili barbari – štoviše, tehnološki su bili neshvatljivo napredni. Složeni sustav navodnjavanja, koji su koristili u poljoprivredi, danas je predmet proučavanja znanstvenika sa Sveučilišta u Jeruzalemu. Kako su živjeli u području ekstremno suhe klime, dragocjene oborine prikupljali su u okolini, dovodeći vodu na polja dugačkim kanalima. Kišnicu su na zemlju tjerali i principom slobodnog pada.
Osim začinima, trgovali su grudama katrana, koji se dizao na površinu Mrtvog mora. U prvom redu su ga izvozili u u Egipat, gdje je korišten u postupku balzamiranja. Način nabatejske gradnje uistinu je bio specifičan, teško shvatljiv – gradove su doslovce urezivali u stijene!
O Nabatejcima i njihovoj bogatoj ali relativno kratkotrajnoj državi ne zna se puno, budući da iza njih nisu ostali značajniji pisani tragovi. U vrijeme vojskovođe Gneja Pompeja, postali su rimski vazali, a njihova država prestala je postojati 106. godine, za Trajanove vladavine.
Piše: Lucija Kapural
