Veći dio povijesti, naši preci živjeli su nomadski, seleći se za krdima životinja koje su im bile izvor hrane, skupljajući plodove, loveći ribu te tražeći privremena zakloništa u špiljama. U kratkom razdoblju, oko 10.000 godina prije Krista, došlo je do dramatične promjene. Sa završetkom ledenog doba, klima je postala toplija i suša, a time su stvoreni uvjeti za jedan od najvažnijih događaja u povijesti – otkriće poljoprivrede. No, neolitička revolucija, koja je za posljedicu imala trajno naseljavanje a potom i raslojavanje društva uslijed akumuliranja materijalnih dobara, nije se dogodila preko noći. Tradicionalni lovci-sakupljači i prvi zemljoporadnici isprva su bili približno jednako bogati – društvenu moć još uvijek nije generirala kontrola nad hranom. Napuštanje lovačko-sakupljačkog života bio je, naime, postepen proces, koji je potrajao nekoliko tisuća godina.
Skupine lovaca i sakupljača selile su se svaki put kad bi iscrpile resurse hrane u svome privremenom boravištu, a tada su morale ponijeti za sobom cjelokupnu imovinu. Antropološki dokazi pokazju da je, na području Afrike, jedna takva skupina posjedovala luk, strijele, koplje, nož, čekić, frulu, češalj i pojas – svi ti predmeti bili su u kolektivnom vlasništvu. Njeni članovi nisu dijelili samo te predmete već i ulov: bilo je to logično pravilo, budući da se nikada nije znalo kome će se posrećiti u lovu. To je društvu pružalo stabilnost, a vjerojatno i osjećaj zajedništva. Zajednica koja je bratski dijelila sve bila je zajednica koja preživljava. Primjerice, Bušmani su znali da, bez suradnje, ne bi mogli opstati u oskudnom okolišu Kalaharija, mučeni glađi i sušom. Iz tog konteksta, ne čudi njihovo vjerovanje da idealan lovac mora umanjivati svoje zasluge – hvalisanje je bilo neprihvatljiv faux pas! Premda su u takvom društvu postojale uloge, nije bilo vođa. Posebne vještine nisu donosile nikakvu materijalnu korist.
Tek razvojem poljoprivrede, dolazi do stvaranja privatnog vlasništva te, posljedično, formiranja društvenih elita. No, tu postupnu metamorfozu ne valja promatrati kao na uništenje svijeta “plemenenitog divljaka”, kao što je, primjerice, prikazano iz marksistilčke vizure. Život lovaca i sakupljača nije bio nikakav “izgubljeni raj” – pojedine skupine međusobno su često ratovale, a meso poraženih neprijatelja nerijetko je završavalo na “pladnju” pobjednika. Pored kanibalizma, “na meniju” naših predaka bilo je čedomorstvo, efikasno sredstvo kontrole populacije.
Piše: Lucija Kapural
