Drevni konji trčali su s kontinenta na kontinent kako bi se međusobno parili!

Konji su, slaže se većina paleontologa, evoluirali na području današnje Sjeverne Amerike. Njihovu lozu pratimo još od eocena: tada, prije više od pedeset milijuna godina, nepreglednim prašumama odjekivao je topot kopita Hyracoteriuma, pretka današnjih konja. Riječ topot možda je pretjerana – radilo se o životinji tek nešto većoj od zeca! Ovaj kopitar imao je zaobljena leđa i kratku njušku, a najvjerojatnije se hranio lišćem grmlja i drveća. Kad je, početkom pliocena, došlo do klimatskih promjena uslijed kojih su prerije prevladale nad šumama, pred njim je bio klasičan evolucijski izbor – prilagodi se ili umri. Budući da je prestao brstiti lišće i počeo pasti travu, naš prakonjić prilagodio se izduljivši njušku i razvivši snažne kutnjake. Izduljile su mu se i noge – morao je brzo trčati, jer se pred grabežljivcima više nije mogao skrivati u grmlju.

Važnu fazu u evoluciji ovih četveronožaca označila je pojava znatno veće i snažnije vrste Equus caballus, od koje potječu sve konjske pasmine koje danas poznajemo. Prije otprilike milijun godina, ovi su konji migrirali prema područjima s toplijom, za život pogodnijom klimom. Stručnjaci pretpostavljaju da su se, preko Beringova mosta, raširili Euroazijom, a ta populacija počela se genetski razilaziti s onom koja je ostala na američkom kopnu.

Nova studija pokazala je nešto zanimljivo: nakon razlaza, dvije odvojene populacije u barem su dva navrata prelazile s kontinenta na kontinent, međusobno se križajući. Međunarodni tim genetičara je, nakon sekvenciranja i analize mitohondrijskih i nuklearnih genome živućih i izumrlih konja, shvatio da su sjevernoamerički konji stekli segmente DNK onih euroazijskih, i obratno. “Ovo je prva sveobuhvatna analiza genetske strukture konja na oba kontinenta”, ispričala je voditeljica istraživanja Alisa Vershinina, znanstvenica zaposlena na Sveučilištu u Kaliforniji. Genetičarka i njeni kolege proučili su čak sedamdeset osam genoma izumrlih konja te stotinjak onih danas živućih vrsta, pomoću čega su stvorili tzv. filogenetsko stablo, kompleksan dijagram koji pokazuje na koji su način uzorci povezani.

Piše: Lucija Kapural


Komentari