Sidon – odnosno Sajda, kako ga lokalni živalj zove – jedan je od najstarijih gradova na našem planetu. Vijugave kamene uličice, nadsvođeni prolazi, velebni antički hramovi, impresivne džamije iz ere Umajada i pomalo zastrašujuće srednjovjekovne križarske utvrde – svjedoci bogate prošlosti – neuobičajeno skladno koegzistitaju s modernim neboderima u trećem po veličini gradu u Libanonu. Dok ulicama jure “bijesni” automobili, drevna luka koristi se samo za male brodice koje kao da putnike prevoze u neka davna vremena.
Zanimljivo, Sidon se spominje i u Bibliji – prvo Isusovo čudo, pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani, dogodilo se u njegovoj neposrednoj blizini. Nadalje, legenda kaže da ga je jednom posjetio sveti Pavao te, očaran njegovom ljepotom, ispustio suzu ganuća!
Grčki geograf i povjesničar Strabon (63. prije Krista – 23. prije Krista) o njemu piše kao o najstarijemu feničkom gradu. Spominje se još u četrnaestom stoljeću prije Krista, u ugaritskom epu o Kirti te hetitskim magijskim tekstovima, a u čuvenim spisima iz Amarne navodi se kao predvodnik antiegipatskog saveza gradova-država.
Značajniji rast grada započeo je invazijom Naroda s mora – Sidon se uspio oporaviti prije svojih susjeda, oduzevši primat nekoć moćnom Tiru te postavši najmoćnija luka Sredozemlja. Iz tog razloga, postao je sinonimom za čitavu Feniciju – fenički kralj je, primjerice, nerijetko nazivan sidonskim kraljem.
Ovo važno strateško uporište stoljećima je privlačilo osvajače. Sidon je bio pod vlašću Asiraca, nakon čega su ga zauzeli Perzijanci. Relativnu autonomiju imao je pod Aleksandrom Velikim, Ptolemejevićima, Seleukidima i Rimljanima, da bi od 637. godine, kad ga zauzimaju Arapi, počeo polagano propadati. U dvanaestom i trinaestom stoljeću poharali su ga križari. Mnoge su građevine pretvorili u prah, no jednu su izgradili – znameniti Morski dvorac. Bio je smješten na malom otočiću, a s kopnom ga je povezivao prolaz popločan kamenom. Uništili au ga Mameluci, kako bi spriječili križare da se vrate u regiju. Grad su dobrano opustošili i Mongoli, a 517. je pao pod osmansku vlast.
Sidon će doživjeti još dva kratka uspona – u petnaestom stoljeću, kad je postao važna trgovačka luka, te u sedamnaestom stoljeću, kad je libanonski emir Fakhredin u njega naselio francuske trgovce. To razdoblje okončano je 1791. godine, kad su Turci otjerali Francuze, a ulogu trgovačkog središta preuzeo Bejrut.
Nakon Prvoga svjetskog rata, grad postaje dijelom Francuskog mandata u Libanonu, da bi ga u Drugome svjetskom ratu zauzela Velika Britanija. Nakon ovoga rata, Sidon postaje dijelom neovisnoga Libanona.
Piše: Lucija Kapural
