Drevni apokrifi otkrivaju: Kako uhvatiti demone pomoću čarobnih krugova?

Ilustracija: Pixabay

Apokrifi, spisi koji su oblikom i sadržajem srodni biblijskim knjigama ali ne ulaze u biblijski kanon oblikovan u četvrtom stoljeću, prava su poslastica za povjesničare religije. “Bili su integralni dio duhovnog života kršćana puno prije stvaranja biblijskog kanona i poziva na njihovo izbjegavanje ili čak uništavanje”, objašnjava Tony Burke, profesor ranog kršćanstva sa Sveučilišta York u Torontu. “Kao takvi, pružaju nam jedinstven uvid u onodobne običaje i vjerovanja”.

Njihovo rasadište, slaže se većina stručnjaka, bila je drevna Aleksandrija, susretište istočne i zapadne kršćanske tradicije. Izvori tih legendarno-religioznih sastavaka bili su pisani i usmeni oblici starožidovske i starokršćanske tradicije, a po tematici se dijele na starozavjetne i novozavjetne. Podrijetlom su većim dijelom iz bizantske a manjim iz latinske tradicije, a s vremenom su ušli u književnost svih europskih kršćanskih naroda. Poznato ih je oko tri stotine, a najugledniji svjetski jezikoslovci nedavno su na engleski jezik preveli još nekoliko njih. Sadržaj ovih spisa pomalo podsjeća na nešto što možemo čitati u romanima o Harryju Potteru!

U jednom od njih se, primjerice, govori o borbi protiv zlih čarobnjaka koji pokušavaju uništiti crkvu u grčkom gradu Filipiju. Uz pomoć svete Marije, zaštitnice crkve, utamani ih biskup Bazilije. Tekst je pisan koptskim jezikom, prije otprilike tisuću i pol godina. “Njime su se služili Kopti, potomci starih Egipćana koji nisu htjeli prihvatiti jezik i vjeru arapskih osvajača”, objašnjava Paul Dilley, profesor na religijskim studijama sa Sveučilišta u Iowi i čovjek koji je preveo drevni teskt. Stručnjaci smatraju kako “magoi”, spomenuti zli čarobnjaci, predstavljaju politeistička vjerovanja koja su ugrožavala kršćanske zasade.

Druga prevedena priča govori pak o stražaru Dizmi, koji je, oglušivši se o naredbu kralja Heroda, poštedio život malog Isusa. Zbog prkošenja vlastima, odrekao ga se rođeni otac, pa nije imao druge nego odati se razbojničkom životu. Godinama kasnije, kao zloglasni kriminalac, razapet je pored sada odraslog Isusa, a ovaj mu je, poslušavši njegovu priču, opriostio sve grijehe. Tekst je napisan na latinskom jeziku, a datira iz dvanaestog stoljeća. Preveo ga je Mark Bilby, predavač na religijskim studijama s Državnog sveučilišta Kalifornije. “Priče poput ove su, između redaka, pozivale mlade ljude da napuste svoje obitelji, pridruže se križarima te postanu Isusovi prijatelji u Svetoj zemlji”, napominje Bilby.

Treća priča, napisana na grčkom jeziku, govori o borbi apostola Petra s demonskim entitetima u izraelskom gradu Ašodu. Podmukli zlodusi, njih sedam komada, prerušili su se, naime, u anđele, no iskusnu Petrovom oku nije promaknula diskrepancija između njihova obličja i ponašanja. Kako bi ih namamio u stupicu, oko njih je nacrtao krugove, dakako, čarobne. Tako zarobljeni, nisu imali druge nego progovoriti istinu: jedan po jedan, identificirali su se kao Demon Obmane, Demon Seksualnog Nemorala, Demon Laži, Demon Preljuba, Demon Klevete, Demon škrtosti i Demon Pohlepe. Jedan od njih održi mudar govor o tome kako ljudi ne bi smjeli kriviti demone za svoje zle misli i postupke, na što Petar oslobađa sedmorku. Priča je nastala u jedanestom ili dvanaestom stoljeću, a prijevod potpisuje Cambry Pardee, profesor teologije na Sveučilištu Pepperdine u Londonu.


Piše: Lucija Kapural

Komentari