Drevna tajna skrivena u Apalačkom gorju: Kome su pripadale ove kosti?

U razdoblju kasne krede, američko kopno bilo je morskim tjesnacem podijeljeno u dvije goleme mase. Laramidija, zapadni dio tog kopna, protezala se od današnje Aljaske pa sve do središnjeg Meksika, a ondje se tada počelo uzdizati gorje koje danas poznajemo pod nazivom Stjenjak. Ta geološka raznolikost, kao i suptropska klima, omogućile su razvoj različitih ekosustava: uzduž i poprijeko Laramidije, kretale su se brojne vrste dinosaura, poput tiranosaura ili triceratopsa.

Istočni dio kopna, Apalačko gorje, mnogo je slabije istraženo – geloški uvjet nisu bili povoljni za formiranje sedimentnih stijena, koje stručnjaci smatraju riznicama fosila iz prapovijesti. Iz tog razloga, znanstvenici su bili nemalo uzbuđeni kad su na području toga planinskog sustava otkrili ne jednu nego čak dvije ranije nepoznate vrste dinosaura. Fosile, prikupljene još sedamdesetih godina prošlog stljeća a potom zaboravljene u nekom skladištu, proučio je i opisao čuveni paleontolog Chase Doran Brownstein, pročelnik Odsjeka za ekologiju i evolucijsku biologiju Sveučilišta Yale. Oba gmaza, tiranosaur i hadrosaur, živjela su prije otprilike osamdeset i pet milijuna godina. “Obje vrste omogućuju nam da bolje shvatimo načine na koje je geografska izolacija utjecala na evoluciju dinosaura”, ispričao je Brownstein.

Proučivši djelomični kostur većega gmaza, znanstvenik je zaljučio da je riječ o tiranosauru. Ovi mesožderni dinosauri stekli su reputaciju strojeva za ubijanje, i to posve opravdanu. Teški oko sedam tona te dugački i do trinaest metara, plijen su trgali dugačkim zubima oštrim poput noževa, zagriz im je bio barem triput snažniji od onoga u današnjih najopasnijih predatora, a uz to su, zahvaljujući vitkim i mišićavim nogama, bili nevjerojatno brzi. Vrsta koja je nastanjivala Apalačko gorje od tiranosaura iz Laramidije razlikovala se građom udova: bili su duži, s većim kandžama.

Manji fosil, smatra paleontolog, pripadao je pak mladuncu hadrosaura. Ovi golemi biljožderi, zbog glave slične onoj u patki poznati i kao “dinosauri s pačjim kljunom”, imali su jedinstven način žvakanja – gornja čeljust, koja se gurala prema naprijed i ustranu, grebala se o onu donju, efikasno mrveći hranu. Bio je to najsloženiji sustav žvakanja ikad razvijen kod drevnih gmazova, usporediv s onim u današnjih sisavaca. Mogli su doseći dužinu od petnaest metara, a bili su specifični po koštanoj krijesti na glavi. Oko njene fukncije dugo su se lomila koplja u znanstvenoj zajednici, da bi na kraju prevladalo mišljenje kako je služila za privlačenje partnera, kao što je kod ornamentalnih dijelova fizionomije često riječ i kod današnjih vrsta.


Piše: Lucija Kapural

Komentari