Patite li od stalnih glavobolja, boli li vaš želudac? Nema problema imamo lijek, rekli bi zasigurno stari Rimljani i pri tome vam dobro naplatili lijek sumnjive učinkovitosti. Između ostalih bolesti Rimljani su vjerovali da imaju vrlo učinkovit lijek za epilepsiju. Zanima li vas receptura, pročitajte tekst koji slijedi.
Ishodište u etruščanskim pogrebnim obredima
Medicina zasnovana na mrtvim tijelima u upotrebi je od najstarijih vremena. Rimljani su vjerovali da krv gladijator može liječiti epilepsiju. Smatralo se da lijekovi zasnovani na dijelovima mrtvih tijela imaju magična svojstva. Povjesničari vjeruju da ishodište ovog rimskog vjerovanja leži u etruščanskim pogrebnim obredima koji su se tijekom vremena izbrisali iz sjećanja, no navika upotreba dijelova ljudskog tijela i krvi u liječenju potrajala je stoljećima.
Prodaja još tople krvi
Liječnici drevnog Rima su vjerovali da konzumacija krvi mrtvih gladijatora ili njihove jetre je učinkovit lijek za bolesne epileptičare. Naime, kada je mrtvo tijelo gladijatora izneseno iz arene, prodavači krvi bi presjekli grlo gladijatoru i prikupljali još toplu krv koju bi odmah potom prodavali okupljenima. Takvo liječenje je preporučivao Aulije Kornelije Celzo na prijelazu iz 1. st. prije Kr. u 1. st. poslije Kr. Pristaša krvi u liječenju epilepsije bio je i Sribonije Largo, ali je u njegovoj verziji mogla u te svrhe poslužiti i krv kornjača ili golubova. Možda su zapravo medicinski razlozi ti koji su za posljedicu imali da je u kampanijskim gradovima nađen poveći broj kornjača u vrtovima tamošnjih bogatih kuća. No, kornjače su mogle služiti i u kulinarske svrhe.
Gladijatore kasnije zamijenili osuđenici na smrti
Nakon što su zabranjene gladijatorske borbe kao nadomjestak u liječenju su poslužila tijela pogubljenih pojedinaca, osobito onih kojima je odrubljena glava. Metoda liječenja se doduše malo promijenila pa bi se uz krv pogubljenih uzimali i dijelovi odjeće pokojnika koja bi se zatim spaljivala. Pepeo se potom miješao s vinom i ispijao.
Barbarska praksa nastavljena sve do 20. st.
Zanimljivo je da s propašću Rimskog Carstva ova praksa nije prestala već su se bolesnici oboljeli od epilepsije prisiljavali na pijenje krvi i jedenje ljudskog mesa. Ova je praksa potrajala sve do početka 20. stoljeća. No, zahvaljujući britanskom neurologu dr. Johnu Hughlingsu Jacksonu ovaj način liječenje je otišao zauvijek u prošlost. On je početkom 20. st. otkrio pravu prirodu epilepsije, a to je bolest središnjeg živčanog sustava.
Čekanje u redu
Da ste kojim slučajem bili stanovnik starog rimskog svijeta vjerojatno biste s vrčem čekali svoj napitak krvi, naravno ukoliko ste ga mogli platiti. No ako ste željeli “učinkovitiji” lijek, što bi značilo još toplu krv, morali ste biti među prvima, i za to izdvojiti malo više novca. Zapravo tada u redu ne bi čekali vi – već jedan od vaših robova.
Piše: Sonja Kirchhoffer
