Dosjei X na brazilski način: Trupla su ležala u polju, s maskama za zaštitu od radijacije na licima!

Fotografija: Youtube screenshot

Niterói, obalni grad pet kilometara udaljen od Rio de Janeira, smatra se jednim od mjesta s najboljom kvalitetom života u Brazilu. Dana 20. kolovoza 1966. godine, sunce ga je okupalo u njegovoj punoj ljepoti: dan, bez ijednog oblačka na nebu i s laganim povjetarcem koji je hladio uzavrele ulice, bio je kao stvoren za odlazak na izlet u prirodu. Upravo za tu aktivnost opredijelio se Jorge da Costa Alves, osamnaestogodišnjak koji je odlučio iskušati svoga novog papirnatog zmaja u podnožju brda Vintéma.

Nedugo nakon što je stigao na odredište, ugledao je nešto neobično: ondje, u visokoj travi, ležale su – kako je pretpostavio – dvije krojačke lutke. Kad se približio, sa stravom u srcu je spoznao da se ne radi ni o kakvim lutkama: tijela su pripadala muškarcima srednje životne dobi. Premda Alves nije imao nikakvog iskustva u forenzici, odmah mu je bilo jasno da su obojica već neko vrijeme mrtvi. Oporavivši se od prvotnog šoka, mladić je pohitao do prve telefonske govornice i nazvao policiju. Drhtavim glasom no bez krzmanja, obavijestio je nadležne o svome jezivom otkriću.

Čim su detektivi stigli na poprište, bilo im je jasno da imaju posla s nečim nesvakidašnjim. Muškarci su ležali na leđima, s rukama podvučenim ispod glava, kao da su legli u polje kako bi promatrali nebo. Bili su identično odjeveni: u poslovna odijela preko kojih su navukli kišne kabanice. Ono najneobičnije nalazilo se na njihovim očima – zakrivale su ih tzv. olovne maske, slične onima kakve radiolozi koriste za zaštitu od ionizirajućeg zračenja. Ove su, međutim, bile kućne izrade. Pored tijela, pronađena su dva ručnika, prazna plastična bočica te listić istrgnut iz notesa. Na potonjem, stajala je uistinu kriptična poruka: “U 16:30 – budi na dogovorenome mjestu. U 18:30 – progutaj kapsule. Nakon toga zaštiti metale i čekaj znak za masku”. Jesu li muškarci u ovoj zabiti imali dogovor s nekim? Jesu li trebali čekati znak da stave olovne maske na oči i, pobogu, zašto? Kakve su kapsule trebali progutati i kakve su to metale trebali zaštititi? Pitanja su se nizala u glavama istražitelja, no odgovora, barem onih logičnih, nije bilo. Nadalje, detektivi nisu mogli niti naslutiti kako su muškarci skončali. Je li se radilo o zločinu? Samoubojstvu? Bizarnoj nesreći? Bilo je teško išta zaključiti, budući da na tijelima nije bilo nikakve ozljede, nikakva očitog uzroka smrti.

Muškarci su vrlo brzo identificirani kao Manoel Pereira da Cruz i Miguel José Viana. Radilo se o bliskim prijateljima i kolegama: obojica su živjeli i radili kao električari u Campos dos Goytacazesu, gradiću tri sata vožnje udaljenom od mjesta gdje su njihova tijela pronađena. Tri dana ranije, 17. kolovoza, obavijestili su bližnje kako idu na put u São Paulo, gdje planiraju kupiti automobil i neku opremu potrebnu za posao, a zajednički prijatelj Elcio Gomes posvjedočio je da su sa sobom nosili poveću količinu gotovine, što bi takva kupnja i činila logičnim. No, umjesto da odu tamo gdje su rekli, iz samo njima poznatih razloga uskočili su u autobus za Niterói. Ondje, u lokalnom kafiću, zadnji put su viđeni živi. Konobarica koja ih je posluživala detektivima je ispričala kako su obojica bili nervozni te da ju je jedan od njih zamolio da uzme bočicu mineralne koju je ispio, kako bi je reciklirao. Bila je to, očito, boca pronađena kraj njegova tijela.

Istragu je omela činjenica da je ured lokalnog patologa u to vrijeme radio prekovremeno. Tijelo je nekoliko dana čekalo na obdukciju, a kad je ova konačno napravljena, unutrašnji organi bili su toliko raspadnuti da nije bilo moguće odrediti uzrok smrti. U nedostatku konkretnih dokaza, policajci su bili prisiljeni ispitati brojne teorije, uključujući one najmaštovitije. Već spomenuti Elcio Gomes ispričao im je, primjerice, da su se pokojnici bavili ufologijom i tzv. “znanstvenim spiritizmom”. Po Gomesovu objašnjenju, prijatelji su pokušavali komunicirati s duhovima pokojnika, ali i sa stanovnicima drugih planeta, i to pomoću elektronskog uređaja koji su sami sklepali. Zanimljivo, na dan kad su ga, prema Gomesovu svjedočenju, upotrijebili, nekoliko je ljudi prijavilo pojavu neidentificiranih letećih objekata na nebu ponad Rio de Janeira. Neki su čak izjavili kako su svjedočili eksploziji “letećeg tanjura”. Prema Gomesovoj teoriji, Cruz i Viana svojim su uređajem izazvali uništenje svemirskog broda, zbog čega su im se izvanzemaljci odlučili osvetiti. Ma koliko priča zvučala apsurdno, činjenica je da su, pretražujući stanove pokojnika, detektivi pronašli obilje literature iz spomenutih kvaziznanstvenih područja.


Objašnjenje za bizarno ponašanje dvojice muškaraca potraženo je u uporabi narkotika, no ta linija istrage nije vodila nigdje – svi svjedoci ispričali su kako Cruz i Viana u životu nisu konzumirali ništa jače od piva, a zbog već spomenutog stanja njihovih trupla, analizu želuca nije bilo moguće napraviti.

Postojala je i teza da su muškarci trgovali radioaktivnim materijalom, što bi objasnilo korištenje olovnih naočala – ali ne i mnogo toga drugog. Za nju nije pronađen niti jedan dokaz. Slučaj je postao još intrigantniji kad je otkriveno da nije riječ o izoliranom incidentu. Četiri godine ranije, mladi televizijski tehničar pronađen je mrtav u drugome brazilskom gradu – s olovnom maskom pored sebe!

Godine 1969. ponuđeno je znatno prozaičnije objašnjenje slučaja. Okorjeli kriminalac Hamilton Bezani, koji je služio pedesetogodišnju robiju zbog niza nasilnih zločina, cimeru iz ćelije priznao je da je upravo on likvidirao Pereiru i Vianu, i to nakon što ih je opljačkao. Ispričao je kako ih je, pod prijetnjom vatrenim oružjem, natjerao da popiju otrov. Njegova priča zvučala je uvjerljivo – na tijelu nije bilo ozljeda, a novac koji su imali bio je nestao – no policajci je nisu uspjeli dokazati. I danas, pedeset šest godina nakon smrti Pereire i Viane, slučaj se vodi kao neriješen.

Piše: Lucija Kapural

Komentari