Don Pedro od Manche, enfant terrible španjolske kinematografije

Časne sestre na heroinu, kućanice sadomazohističkih sklonosti, transseksualci zlatnog srca i djevice koje se zaljubljuju u svoje silovatelje samo su neki od bizarnih likova iz filmske galerije možda najznačajnijega europskog sineasta današnjice. U njegovim filmovima, žanrovi se pretaču jedan u drugi, baš kao i rodni identiteti likova, a groteska je najčešće u funkciji dekonstruiranja patrijarhalne tradicije. On je enfant terrible španjolske kinematografije, pjesnik seksa i smrti Pedro Almodóvar, a za vas smo odabrali nekoliko zanimljivosti iz njegova života!

1. Rođen je 1949. godine u Calzada de Calatravi, siromašnoj radničkoj provinciji La Manche. Otac, ponosni španjolski macho koji je bračnu i roditeljsku nježnost obilno izražavao šakama, bavio se prodajom mazgi, a majka, žena koja će presudno oblikovati Pedrovu dušu, vječno je bila u koroti, oplakujući umrle pretke, s krunicom u ruci i nadom u srcu da će na onome svijetu stvari biti barem malo bolje. U Estremaduri, gdje se obitelj preselila, dječak je pohađao školu kod strogih salezijanaca. Budući dvostruki Oskarovac prvu je nagradu dobio kao 10-godišnjak, za esej o – bezgrešnom začeću!

2. Rigorozni katolički odgoj zasnovan na kažnjavanju i gušenju prirodnih potreba otrovat će slobodoljubivo srce mladića i usaditi mu mržnju prema crkvi. No, gnušanje prema kleru imalo je i dublji razlog – jedan je svećenik bludničio nad Pedrom i njegovim školskim kolegama. Umjesto u crkvi, nedjelje je provodio u kinu. Upijajući magiju pokretnih slika, zaboravio bi na neimaštinu, zlostavljanje i licemjerje koje ga je gušilo.

3. Kao 16-godišnjak, seli u Madrid, sam i bez novca no s jasnim ciljem pred očima – stvarat će filmove! Kako je Francova željezna ruka bila zalupila vrata Filmske akademije, morao je sam svladati tajne zanata. Unatoč diktaturi, u Madridu šezdesetih godina prošlog stoljeća pronalazi slobode kakvih u duhovno siromašnoj provinciji nije bilo. Kako bi prikupio novac potreban za kupovinu kamere, zaposlio se kao službenik u telefonskoj kompaniji. Marljivi službenik u odijelu ispeglanom “na crtu” noći je provodio u opskurnim barovima, upijajući svaku nastranost, svako “stršanje” iz kolotečine, crpeći inspiraciju za filmove koji će biti najljepša oda bizarnim osamljenicima s društvene margine. “Odrastao sam, patio, udebljao se i razvio u Madridu. Grad i ja zajedno smo prolazili kroz promjene”, ispričao je.


4. Koncem sedamdesetih, objavljuje stripove u underground časopisima “Star” i “Vibraciones”, kao i pornografske novele za “Diario 16”, skriven pod pseudonimom Patty Diphusa. Prve filmske uratke, snimljene super-osmicom, prikazuje prijateljima, u barovima i na zabavama. U to ga vrijeme počinje zanimati i gluma, pa se pridružuje avangardnoj dramskoj družini “Los Goliardos”, gdje upoznaje buduće neizbježne suradnike Antonija Banderasa i Carmen Mauru. Nadalje, osniva parodični punk-glam-rock bend i nastupa po klubovima odjeven u ženu. S vremenom, postaje ključna figura post-frankovske kulturne renesanse, pokreta “La Movida Madrileña”.

5. Prvi komercijalni film, “Pepi, Luci i Bom”, snima nakon Francove smrti, s minimalnim sredstvima i neograničenom kreativnom slobodom. Jednu od uloga, suca u natjecanju u veličini penisa, dodijelio je samome sebi. Premda još početnički nekoherentan, film je nagovijestio Almodóvarove buduće preokupacije: simfoniju erosa i thanatosa te likove na granici karikature koji dirljivo pokušavaju živjeti “normalan” život.

6. Njegovi filmovi puni su nasilja ali ne i sadizma. Zlo kod Almodóvara funkcionira prirodno, kao pokretačka snaga zapleta, ali ne i emocionalno, kao određenje karaktera. “Matador”, “Žene na rubu živčanog sloma”, “Veži me!”, “Visoke pete”, “Kika”, “Cvijet moje tajne”, “Živo meso”, “Sve o mojoj majci”, “Pričaj s njom” i “Vraćam se” njegova su istinska remek-djela, a za većinu njih scenarij je napisao sam. Premda je gay, malo koji muškarac tako duboko razumije pripadnice suprotnog spola. Ne nazivaju ga uzalud redateljem žena: snažni ženski likovi prisutni su u svakome njegovom filmu, kao protuteža omraženim nacionalnim junacima, macho muškarcima poput redateljeva oca.

7. Samog sebe naziva vampirom koji se hrani kreativnom energijom glumica, tjerajući ih da oživljavaju njegove fantazije. Almodóvarove muze, Penelope Ctuz, Vicroria Abril, Carmen Maura i Rossy de Palma (izrazito ružna dama koja sama kaže da izgleda “poput Picassova platna”) na svojoj su koži iskusile koliko je teško raditi s perfekcionistom poput njega. Za potrebe filma “Vraćam se”, Penelope Cruz je danima posrtala pod težinom goleme lažne stražnjice. “Njen lik je žena koju je život pritisnuo, a protetičkom pozadinom njeno sam breme vizualno htio predočiti publici”, objašnjava redatelj. Carmen Maura, koja je godinama bila zaštitni znak njegovih uradaka (u filmu “Zakon želje” je, u ulozi transseksualca, morala nositi lažne testise), početkom devedesetih prekida komunikaciju s tiranski nastrojenim redateljem. Ruku pomirnicu je, nakon petnaestak godina, pružio Almodóvar. Kao većinu stvari, učinio je to na dramatičan način. Obratio joj se javnim putem, držeći u ruci komadić Berlinskog zida. “Ako je ovaj zid pao, mogu i prepreke među nama. Carmen, vrati se!”, zavapio je u eteru. Ona je to i učinila – u filmu simboličnog naslova “Vraćam se”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari