Andy Garcia, jedan od najcjenjenijih glumaca današnjice, svojevrsna je anomalija u Hollywoodu. Za razliku od većine kolega, nema agenta za odnose s javnošću, intervjue daje svake prijestupne godine, a u sretnom je braku već gotovo četiri desetljeća. Slava i bogatstvo za njega su tek nevažne posljedice posla kojim se igrom slučaja bavi: radit će i “za kikiriki” ako neku ulogu smatra dovoljno intrigantnom.
Pravim imenom Andrés Arturo García Menéndez, rođen je 1956. godine u glavnom gradu Kube, Havani. Njegov dolazak na svijet odigrao se u dramatičnim okolnostima: tim vrhunskih kirurga satima je odvajao dječaka od njegova sijamskog brata blizanca, koji je bio potpuno nerazvijen i nije imao nikakve šanse za preživljavanje! Operacija je bila uspješna, no veliki ožiljak na Andyjevom ramenu ostao je vječni spomen na nju.
Majka Amelie bila je profesorica engleskog jezika, no kako je njen suprug René bio imućan odvjetnik i zemljoposjednik, nije morala raditi, nego se uglavnom brinula za troje djece. Kubanska revolucija i dolazak Fidela Castra na vlast imućnoj su obitelji Garcia priskrbili brojne nevolje: René je zbog konfiskacije privatnog zemljišta ostao bez velikih posjeda i obitelj je počela financijski propadati. Neuspjeh američke invazije na Kubu 1961. godine za posljedicu je imao veliki izbjeglički val. Neke obitelji bježale su u Španjolsku, no većina ih je otišla u SAD. I obitelj Garcia opredijelila se za drugu mogućnost, doselivši u Miami. Navikli na život na visokoj nozi, u novoj se domovini susreću se s velikom bijedom.
Kako nije imao izbora, René je prihvaćao sve što su mu nudili, pa i najteže fizičke poslove, a ni Amelie više nije mogla ostajati kući: zaposlila se kao prodavačica kako bi mogla prehraniti obitelj. “Dok smo živjeli u Havani, moj djed i otac bili su na glasu kao sjajno odjevena gospoda. I danas pamtim njihove skupocjene šešire i svilene rupce u džepu sakoa… Djed je u tome čak malo pretjerivao: iako mu uopće nije trebao, svugdje je nosio kicoški štap sa srebrnom glavom”, priča Garcia. “Kad je tata došao u Ameriku, uglavnom je nosio umrljani radnički kombinezon, ali je čak i u njemu izgledao elegantno. Uznosito držanje bilo mu je, pretpostavljam, urođeno i nije se mijenjalo čak ni u danima najveće bijede. Često bi mi govorio da se gospodin rađa a ne postaje”.
Maleni Andy u novoj se okolini nije najbolje snašao: nije razumio jezik pa nije uspijevao sklopiti prijateljstva, a neki od školskih kolega neprijateljski su se postavili prema njemu: “Skupina starijih mladića uzela me na pik, pa su me svakodnevno ‘častili’ čvrgama, šamarima i pokojim bubotkom. Najviše bi me boljelo kad bi me okružili i počeli me ismijavati. Nisam znao što govore, no njihovi podrugljivi pogledi progarali su mi dušu”, prisjeća se. Nakon što je svladao jezik i počeo trenirati košarku, njegova popularnost među vršnjacima počela je rasti. “Treneri su me toliko hvalili da sam razmišljao o profesionalnom bavljenju košarkom. Sudbina je, međutim, odlučila drugačije”, ispričao je.
Garcia se, naime, razbolio od mononukleoze. U vrijeme dok je ležao u krevetu s visokom temperaturom i dosađivao se, počeo je razmišljati o alternativnom hobiju. Profesorica engleskog, koja je jako cijenila jednog od svoji najboljih učenika, predložila mu je da se upiše u dramsku sekciju. Mladić je u početku oklijevao, jer mu se “lamatanje rukama na pozornici” nije činilo osobito muževnom aktivnošću, no već nakon prve probe doživotno se zarazio glumačkim virusom. “Čim sam stupio na scenu, osjetio sam njenu čaroliju. Činilo mi se kao da sam izoliran od svijeta, ali istodobno prisutan u svakome njegovom atomu”, poetski je opisao novopronađenu strast.
Nakon mature, nimalo nije dvojio što želi biti u životu. Na Florida International University iz prvog pokušaja upisuje glumu. Bio je jedan od najtalentiranijih studenata u klasi, a uz to je puno čitao, napose omiljenog Shakespearea. To ga nije sprečavalo da sudjeluje u većini zabava koje su priređivali njegovi cimeri. Na jednoj od studentskih veselica upoznao je ženu s kojom će provesti sve iduće godine, Marivi Lorido. Lijepa, inteligentna i duhovita kubanska emigrantica toliko ga je opčinila, da je kleknuo na koljena i zaprosio je nakon što ju je poznavao nepunih sat vremena! Nakon višegodišnjeg hodanja, par se 1982. vjenčao. Dobili su četvero djece, kćeri Dominiku, Daniellu i Alessandru te sina Andresa.
Unatoč obavezama poput mijenjanja pelena i uspavljivanja djece, marljivi Andy diplomirao je s odličnim uspjehom. Nekoliko godina nastupao je u manjim regionalnim kazalištima, ali je jedva spajao kraj s krajem. Želeći stvoriti karijeru, odlazi u Hollywood, no uspjeh nije stizao preko noći. Kako bi nahranio gladna dječja usta, prihvaćao je i poslove poput pranja podova i iskrcavanja teretnih kamiona. Čitavo to vrijeme pohađao je bezbrojne audicije, a jednom tjedno nastupao je kao stand-up komičar u malom klubu. Na jednom od nastupa u publici se zatekao ugledni holivudski producent. Oduševljen talentom i karizmom mladog crnokosog glumca, ponudio mu je malu ulogu u tada popularnom serijalu “Street Hill Blues”. Na velikom platnu debitirao je ulogom u trileru “The Mean Season”, a u zvjezdanu orbitu lansirao ga je nastup u sjajnom filmu “Nedodirljivi” Briana De Palme iz 1987 godine. Iako mu je prvobitno bila namijenjena uloga gangstera Franka Nittija, Garcia je uspio nagovoriti redatelja da mu dodijeli onu Georgea Stonea, jednoga od pomoćnika Eliota Nessa, želeći glumiti “čovjeka na strani pravde”!
Ljude na strani pravde, detektive u borbi protiv organiziranog kriminala, glumio je u filmu “Crna kiša” Ridleya Scotta, kao i u krimiću “Unutarnja kontrola”. Nakon toga uslijedila je posve oprečna uloga, koju mnogi smatraju vrhuncem njegove karijere: ona u trećem nastavku Coppolina “Kuma” (1990.). Za blistavu interpretaciju Vincenta Mancinija, nezakonitog sina Sonnyja Corleonea koji se od prezrenog, divljaštvu sklonog momka preobražava dona moćne mafijaške obitelji, znominiran je za Oscara.
Sredinom devedesetih počeo je sve češće razmišljati i o redateljskom poslu, pa je tako snimio dokumentarac “Cachao… Como su ritmo na hay dos”, o slavnom kubanskom skladatelju Israelu “Cachau” Lopezu. Prihvatio se i produkcije albuma s glazbom iz filma, za koji je sam skladao neke pjesme. “Nama Kubancima je glazba u krvi”, smije se. Hvaljeni nastup ostvario je 1994. u drami “Kad muškarac voli ženu”, gdje je tumačio požrtvovnog supruga koji pokušava iščupati voljenu iz ralja alkoholizma. Godinu dana kasnije, u kriminalističkoj drami “Čekajući smrt u Denveru”, utjelovio je bivšeg kriminalca koji pokušava okrenuti novi list i živjeti čestito, da bi shvatio kako demonima prošlosti ne možeš pobjeći.
U svojoj bogatoj karijeri, nekoliko puta je dobio priliku utjeloviti slavne umjetnike. U filmu “Smrt u Granadi” maestralno je odigrao ulogu pjesnika i političkog agitatora Federica Garcíje Lorce, a u “Modiglianiju” je uvjerljivo portretirao posljednje dane turbulentnog života slavnog slikara, najvećeg Picassova rivala. Manje zahtjevne, no jednako uspješne uloge dao je u filmu “Oceanovih jedanaest” Stevena Soderbergha (kao i u dva nastavka popularnog akcića), te u “Pink Pantheru 2”.
Slavni glumac, vjerni suprug i požrtvovni otac za sebe će reći da je sretan čovjek. Jedno mu, međutim, svih ovih godina nedostaje: izgubljena domovina. “Što sam stariji, sve više se vraćam korijenima i sve češće se prisjećam najranijeg djetinjstva”, izjavio je Garcia, koji se je od sredine devedesetih neprestano angažiran oko promocije tema vezanih uz probleme hispanoameričke populacije u SAD -u. “Mnogi su moji sunarodnjaci uspjeli, nakon vrlo teškog razdoblja po dolasku u ovu zemlju, i to me čini sretnim”, priča Garcia, čiji se otac s vremenom ponovno uspio silno obogatiti. Uspješnu tvrtku za izvoz nakon očeve smrti preuzeo je Andyjev stariji brat René.
Kritika Castrova režima, ali i čežnja za domovinom, zamjetna je u filmu “Izgubljeni grad” iz 2005. godine, koji je Garcia režirao, producirao, napisao za njega glazbu i odigrao glavnu ulogu. Kroz priču o vlasniku noćnog kluba u Havani, koju autor opisuje kao “svojevrstan spoj Casablance i Doktora Živaga”, uspio je gledateljstvu približiti sjaj i bijedu rodnoga grada. Kako kaže, na ovaj ambiciozni projekt potaknula ga je tuga egzila: spoznaja da je morao napustiti ono što najviše voli.
Piše: Lucija Kapural
