“Doktor u džungli”: Liječio je siromašne i obespravljene, ne tražeći ništa zauzvrat!

Fotografija: YouTube screenshot

“Dvije su stvari potrebne za sreću – dobro zdravlje i loše pamćenje”, “Onaj tko odluči posvetiti život pomaganju bližnjima imat će, istinabog, teži ali i neusporedivo bogatiji i ispunjeniji život”, “Pitaju me kako se nosim s bijedom ljudske egzistencije. Teško je odgovoriti na tako kompleksno pitanje, no beskrajno olakšanje pružaju mi moje mačke i glazba”, “Uspjeh nije ključ sreće. Sreća je ključ uspjeha. Ako volite ono što tadite, bit ćete uspješni” izjave su njemačkog liječnika i misionara Alberta Schweitzera (1875. – 1965), koje ilustriraju značaj ovoga velikog čovjeka: bekrajno požrtvovan i hrabar, činio je sve kako bi olakšao patnju onima neprivilegiranima, ne tražeći nikakve nagrade i pronalazeći ljepotu u jednostavnim životnim zadovoljstvima.

Medicina nije bila njegov prvi odabir. Studirao je teologiju, filozofiju i glazbu u Strasbourgu, Parizu i Berlinu, a punih trinaest godina bio je protestantski vikar. Shvativši da želi pomagati bližnjima na konkretniji način, kao tridesetogodišnjak upisuje medicinu. U ono doba, bilo je to nečuveno: svi su mu govorili da je prestar za promjenu karijere. Na podsmjehe se nije obazirao. Čim je diplomirao, obavijestio je roditelje da će postati “doktor u džungli” te se zaputio u Francusku Ekvatorsku Afriku. Ondje će se, kao liječnik misionar, gotovo pola stoljeća baviti humanitarnim radom. Izgradio je misionarski centar s bolnicom u Lambarénéu, u kojoj je liječio lepru i bolest spavanja. Ova jedinstvena bolnica pokušavala je oponašati afrički seoski život, kako bi se pacijenti u njoj osjećali ugodnije: Schweitzer je naložio da se postave dodatni kreveti za rodbinu bolesnika, a životinje su veselo skakutale bolničkim hodnicima. Pacijenti, mahom siromašni, pothranjeni i obespravljeni ljudi, u njemačkom liječniku nisu gledali samo pomoćnika već i prijatelja. On, koji ih nije samo liječio već i prosvjećivao, nije pak smatrao da čini nešto posebno. Svoju misiju u Gabonu smatrao je dužnošću.

Premda Schweitzer nije unaprijedio medicinsku znanost niti uveo nove medicinske postupke, zaslužno mjesto u povijesti osigurao je upozoravajući na ono što mnogim njegovim kolegama nije bilo važno – etičku vrijednost liječničkoga rada. Uz to je objavio niz teoloških rasprava, knjiga iz područja povijesti i teorije glazbe te memoarske zapise, a istaknuo se i kao vrstan orguljaš. Godine 1952. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir. O Schweitzeru, koga su suvremenici beskrajni cijenilo, sačuvano je više anegdota. Za vas smo odabrali neke od njih!

Nisam Einstein, samo se tako češljam!

Dok je putovao vlakom po američkome srednjem zapadu, doktoru Schweitzeru pristupile su dvije dame. Ona nešto starija i smjelija nakašljala se te mu, smiješeći se, postavila sljedeće pitanje: “Imam li čast razgovarati s profesorom Albertom Einsteinom?”. Schweitzer, koga su zbog bujne sijede grive i brkova često zamjenjivali s čuvenim fizičarem, samo se nasmiješio. “Bojim se da nemate, ali mogu razumjeti vašu pogrešku, budući da on i ja imamo sličnu kosu”, objasnio je, prošavši rukom kroz svoje vlasi. “Nažalost, slično je samo ono što se nalazi na našim glavama, a ne i ono unutar njih. On je, sa žalošću moram ustvrditi, puno pametniji od mene!”. Primijetivši razočaran pogled mladih žena, Schweitzer im reče: “Znam da će vam to biti utješna nagrada, no mogu vam reći da sam vrlo dobar prijatelj s profesorom Einsteinom. Želite li možda da vam dam njegov autogram?”. Zbunjene, djevojke kimnuše glavama. Schweitzer na to iz džepa izvadi zgužvani papirić, izravna ga te naškraba sljedeće riječi: “S ljubavlju, Albert Einstein, posredstvom svoga imenjaka Alberta Schweitzera”.


Brod u valovima, olovka u ruci

Za vrijeme putovanja brodom, kroz oluju, stjuart je pokucao na Schweitzerova vrata, kako bi vidio treba li mu pomoć ili riječ ohrabrenja. Ušavši u njegovu kabinu, zatekao je dobrog doktora kako kleči pored kreveta. Pogrešno zaključivši kako se ovaj u strahu moli za spas svoje duše, blagim glasom mu reče: “Gospodine profesore, ne bojte se! Naš brod je izišao i iz gorih oluja!”. Schweitzer se na to nasmiješio te posjetitelju objasnio kako ga ni najmanje nije strah, budući da je čovjekov život ionako u Božjim rukama, te da se u neobičnom položaju nije našao zbog molitve, već zato što je smatrao kako je to jedini način da, unatoč nevremenu, nastavi pisati!

Tri za jedan

Zatekavši se u Stuttgartu, Schweitzer je neuspješno pokušavao naći jednu adresu. Shvativši da se izgubio, za pomoć se obratio slučajnom prolazniku. Nakon što mu je mladić dao precizne upute, ljubazno ga je zamolio autogram. Liječnik, iznenađen činjenicom da ga je ovaj prepoznao, potpisao se na komadić papira. Ushićen, novi znanac mu se zahvalio, a potom uskliknuo: “Koji sam ja sretnik! Prikupio sam čak tri Alberta Schweitzera, za što ću sigurno dobiti jednog Maxa Schmelinga!”. Umjesto da se uvrijedi zbog nepovoljne usporedbe sa slavnim boksačem, liječnik je prasnuo u smijeh. “Pucate na Schmelinga? Dajte da vam onda dam još jednog Schweitzera, za svaku sigurnost!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari