Dokor Smrt: “Nit života je vrlo tanka, a bog nije jedini koji je može presjeći!”

Kao liječnik, položio je zakletvu da će spašavati ljudske živote. Umjesto toga, on ih je uzimao. Harold Shipman (1946. – 2004.) ušao je u povijest kao jedan od najzaposlenijih serijskih ubojica svih vremena. Premda mu je suđeno za “samo” petnaest umorstava, vjeruje se da je između 1975. i 1998. godine – u više od dva desetljeća prakse – ubio najmanje 250 ljudi (neki spekuliraju da bi taj broj mogao iznositi monstruoznu tisuću!). Što je obiteljskog liječnika iz engleske provincije pretvorilo u krvnika lišenog suosjećanja? I kako je moguće da je toliko dugo izmicao ruci pravde?

“Ti si poseban dječak. Znam da ćeš u životu napraviri velike stvari i učiniti me ponosnom!”, riječi su koje je Vera Shipman često ponavljala najstarijem sinu Haroldu. Širok osmijeh u tim bi trenucima obasjao njegovo sitno lice. Brat Clive i Sestra Pauline mogli su slobodno biti nevidljivi, toliko im je pažnje majka posvećivala. Harold je bio odličan učenik, no prijatelja nikad nije imao. “Nemoj se družiti s ti prljavim, tupavim dječacima. Ti si zlato, a oni obično željezo!”, majčin je savjet koji nikad nije smetnuo s uma. Kad je Vera oboljela od raka pluća, mladić je preuzeo ulogu njezina njegovatelja. Nije se micao od majčina uzglavlja: kuhao joj je čaj, držao je za ruku i pričao o uspjesima koje je postigao u školi. Pred sam kraj, Vera je trpjela snažne bolove, pa joj je liječnik davao sve veće doze morfija. Mnogi smatraju da je to iskustvo utjecalo na Shipmanov odabir profesije, urezavši mu u svijest neizbrisive slike polaganog umiranja i slatkog olakšanja u zagrljaju morfija.

Kad je majka preminula, mladi Harold bio je slomljen. Danima nije jeo ni spavao, besciljno je lutao ulicama i plakao. Na tri dana je nestao, da bi po povratku kući bio neobično smiren i staložen. Gdje je ta tri dana bio i što je radio, nikad se nije doznalo, no činjenica je da se uspio trgnuti iz drpresije i upisati studij medicine. Diplomirao je u rekordnom roku, oženio se dobrodušnom no prilično neuglednom tajnicom Primrose te dobio četvero djece. Zaposlio se kao liječnik opće prakse u Todmordenu u Yorkshireu, gdje je marljivim radom i ljubaznim ophođenjem stekao poštovanje kolega i povjerenje pacijenata.

U to vrijeme počeo je patiti od nesvjestica, koje je pogrešno pripisao epilepsiji. Pod izlikom da tablete propisuje pacijentima, uzimao je velike doze petidina, analgetika koji izaziva snažnu ovisnost. Neka bolničarka otkrila je da Shipman krivotvori recepte, pa je liječnik pozvan na saslušanje. Kad ga je šef klinike suočio s neoborivim dkazima, dotad neviđena strana njegova karaktera izišla je na vidjelo. Počeo je galamiti, vrijeđati kolege i razbacivati stvari, pa je otpušten i poslan na odvikavanje. Izvukao se gotovo bez posljedica: unutar dvije godine, ponovno je počeo raditi kao obiteljski liječnik, ovaj put u drugom gradu.


Nekoliko mjeseci nakon što se dr. Shipman zaposlio u bolnici “Donneybrook Medical Center” u Hydeu, broj smrtnih slučajeva kod vremešnih pacijenata dramatično je porastao. Nitko, međutim, isprva nije sumnjao u sposobna, požrtvovnog liječnika. Pacijenti su imali apsolutno povjerenje u njega, štoviše, smatrali su ga prijateljem i voljeli ga… Do smrti.

Pretpostavlja se da je prva osoba koju je otpremio na onaj svijet bila Lizzie Adams, vitalna i bistra 77-godišnjakinja. Za vrijeme kućnog posjeta, Shipman je starici ubrizgao smrtonosnu dozu morfija, da bi potom krivotvorio njene medicinske nalaze. Sin gospođe Adams bio je iznenađen kad mu je Shipman rekao da je njegova majka bila teški srčani bolesnik, no nije imao razloga sumnjati u liječnikove riječi. Kad mu je ubojica savjetovao da kremira majku, to je i u činio.

Osokoljen lakoćom s kojom je izveo zločin, Shipman je sve češće počeo ubijati, znajući da nitko neće istraživati smrt osamljenih, boležljivih ljudi u poodmakloj životnoj dobi. Opijen osjećajem moći, na odvratan način se poigravao osjećajima ožalošćenih. Nakon što je, primjerice, ubio 70-godišnju Winnie Mellor, njenom suprugu je rekao: “Nažalost, vaša žena je bila jako tvrdoglava. Nije uzimala propisanu terapiju i, eto, dogodilo se ono što se moralo dogoditi!”. Ne shvaćajući što mu ovaj želi reći, gospodin Mellor je dohvatio slušalicu da pozove hitnu pomoć, no Shipman je zaustavio njegovu ruku. “Gospodine, bojim se da joj nikakva hitna više ne može pomoći!”, rekao je sirotom čovjeku. Kad su se suze pojavile u udovčevim očima, liječnik mu je uz topli osmijeh rekao: “Da, mislim da ste počeli shvaćati!”. S vremenom, ovakva arogancija navela ga je da zaboravi na oprez. “Nit života je vrlo tanka, a bog nije jedini koji je može presjeći!”, rekao je jednom kolegi. Kad ga je ovaj pitao što time želi reći, samo se široko osmjehnuo.

Da se nešto čudno događa, prvi je posumnjao pogrebnik Alan Massey. Primijetio je, naime, da se kod Shipmanovih pacijenata uvijek ponavlja isti obrazac: ljudi su umirali iznenada, bez prethodnih zapisa o smrtnoj bolesti, a uglavnom su nađeni kako ukočeni sjede na stolcima. Liječnik, kojem je iznio svoje sumnje, odbrusio mu je da gleda svoja posla. Pronicljivog čovjeka to nije zaustavilo – obratio se policiji. Dvojica detektiva pregledala su Shipmanove liječničke kartone, no ništa neobično nisu pronašli. Kasnije će postati jasno da je ubojica krivotvorio dokumentaciju, ali ga je tada njegova smirena autoritativnost zaštitila od detaljnog ispitivanja… A onda je napravio kobnu grešku.

Zdrava i aktivna 80-godišnjakinja Kathleen Grundy, bivša gradonačelnica i poznata dobrotvorka, iznenada je umrla u svome domu. Shipman je uvjerio rodbinu da obdukcija nije potrebna, jer je bio kod gospođe Grundy u kućnom posjetu malo prije njene smti. Nekoliko dana nakon pogreba, Kathleenina kći Angela primila je loše natipkanu kopiju majčine oporuke, u kojoj je pisalo da je poveći iznos novca ostavila dr. Shipmanu. Angela, po struci odvjetnica, posumnjala je da je oporuka lažna, o čemu je obavijestila policiju.

Početak pada Harolda Shipmana odigrao se jedne kišne noći, na lokalnom groblju. Nakon ekshumacije, tijelo Kathleen Grundy poslano je na patologiju. Obdukcija je potvrdila Angeline pretpostavke: pokazalo se da je njena majka umorena, i to povećom dozom morfija. Nakon Shipmanova uhićenja, otvoreni su mnogi grobovi i sve je više ubojstava izlazilo na vidjelo. Kako je većina žrtava, na njegovu sugestiju, bila kremirana, optužen je za “samo” petnaest umorstava. Izjasnio se kao nevin, no dokazi protiv njega bili su premoćni. Osuđen je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. “Gospodine Shipman, užasnut sam načinom na koji ste izokrenuli Hipokratovu zakletvu. Budući da niste pokazali ni trunke kajanja za svoje zločine, smatram da je kazna koju ste dobili jedina primjerena. Imat ćete mnogo vremena za razmišljanje o onome što ste učinili i iskreno se nadam da ćete se pokajati. Neka se bog smiluje vašoj duši!”, obratio mu se sudac.

Sa svojim tvorcem Shipman se ubrzo susreo. Četiri godine nakon što je poslan na izdržavanje kazne, objesio se u svojoj ćeliji. Rodbina žrtava taj je potez doživjela kao kukavičluk, ali i krajnju izdaju. “Sa Shipmanom je umrla i nada da ćemo ikad doznati zašto je učinio ono što je učinio”, ispričao je sin jedne od ubijenih žena. Odgovor na to pitanje pokušao je pružiti ugledni britanski psihijatar John Rutherford: “Budući da je bio iznimno inteligentan, iznenađuje činjenica da se nije potrudio bolje prikriti tragove. Neki moji kolege vjeruju kako je taj propust odraz podsvjesne želje da bude otkriven, no ja nisam tog mišljenja. Shipman ne odgovara uobičajenom profilu serijskog ubojice: u njegovim zločinima nije bilo seksualnih niti sadističkih motiva a, sve do samog kraja, ni financijskih. Mislim da je jednostavno uživao u osjećaju kontrole nad životom i smrti, a tijekom vremena postao je ovisan o tom osjećaju moći. Smatrajući se bogom, mislio je da ga je nemoguće zaustaviti. Ta arogancija bila je sjeme njegove propasti!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari