Dok nas smrt ne rastavi: Zločini “Crne udovice”

Na prvi pogled, Nancy Doss (1905. – 1965.) bila je simpatična, ne odveć zanimljiva žena: korpulentne građe i neuglednog lica, vječito razočarana u muškarce, dane je provodila gutajući jeftine ljubiće, u fikciji tražeći ono što joj je sudbina uskratila u stvarnom životu. Premda su se njene konverzacijske vještine iscrpljivale u tračanju i raspredanju o receptima, susjedi su je voljeli – ta uvijek je bila ljubazna i spremna pomoći, a zbog brbljavosti i specifična grlenog smijeha bila je rado viđena gošća na zabavama. Nitko od tih ljudi nije mogao ni pomisliti da se iza toplog osmijeha frustrirane kućanice krije nešto uistinu mračno. U razdoblju od 1927. do 1954. godine, ova draga gospođa pod zemlju je spremila najmanje jedanaestero ljudi – između ostalih, ubila je četiri muža, vlastite kćeri, unuke i majku! “Crna udovica”, kako su joj američki mediji tepali, svoje je postupke objasnila sljedećom rečenicom: “Samo sam tražila ljubav ali, eto, nisam imala sreće”.

Teške batine za lake djevojke

Jedna od najozloglašenijih američkih zločinki rođena je 1905. godine u Blue Mountainu, od boga zaboravljenom gradiću u brdovitom području Alabame, pod imenom Nancy Hazle. Djetinjstvo joj je bilo sve samo ne idilično: otac James, strogi i vječno smrknuti farmer, nju i sestre je tjerao da svakodnevno rintaju na imanju dok im žuljevi ne bi prokrvarili. Od njih je, baš kao i od supruge Louise, zahtijevao apsolutnu poslušnost: ako bi se makar i nehotično ogriješile o neko od njegovih brojnih pravila, proradio bi kožni remen. Djevojčice su nakon škole morale trčati ravno kući, a izlasci u kafiće bili su im najstrože zabranjeni… Baš kao i korištenje šminke, nošenje pripijene odjeće i razgovaranje s dječacima. Dok je njena starija sestra utjehu našla u molitvi, Nancy je “gutala” ljubavne romane. Jednog dana, govorila je samoj sebi, upoznat će zgodnog, pomalo tajanstvenog muškarca koji će je odvesti daleko od nasilnog oca i pasivne, skrušene majke. Pronaći će pravu ljubav.

Kad je ušla u pubertet, želja za avanturom nadjačala je strah od oca. Noću se iskradala kroz prozor i sastajala s mladićima iz škole. U to je vrijeme bila prilično atraktivna: vitka, s jamicama u obrazima i vragolastim sjajem u crnom oku, plijenila je uzdahe gdje god bi se pojavila. Svoje draži nesebično je dijelila svima koji su bili zainteresirani, što joj je, u onako maloj i konzervativnoj sredini, priskrbilo reputaciju lake djevojke.


Kad je gospodin Hazle načuo što se priča o njegovoj kćeri, izmlatio ju je takvom silinom da tri dana nije mogla ustati iz kreveta. Brižni tatica zaključio je da je dokolica Sotonin najbolji prijatelj, pa je pustopašnu kćer, čim je malo došla k sebi, zaposlio u tvornici tekstila. Nancy je u početku bila nesretna zbog teškog rada i dugačkih sati provedenih u vrućem i zagušljivom okolišu, da bi ubrzo shvatila kako je zapravo dobila ulaznicu za slobodu. Preko ušiju se zaljubila u kolegu Charleya Braggsa, visokog, crnokosog mladića koji se doimao pouzdanim, stabilnim i punim razumijevanja… Baš poput protagonista u njenoj omiljenoj literaturi. S nepunih šesnaest, Nancy je postala gospođa Braggs.

Muž koji se izvukao

Samo nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, Nancy je shvatila da je jedan pakao zamijenila drugim. Oslobodila se, istinabog, dominantnog oca, ali je zato dobila ništa manje dominantnu svekrvu, čangrizavu ženu koja je živjela s mladencima i nadzirala svaki njihov korak. Da stvar bude gora, mlada žena shvatila je da je njen “pouzdani i stabilni” mužić zapravo barska mušica i serijski suknjolovac. Mnoge je večeri provela čekajući ga da se vrati kući, slušajući neprekidne prodike omražene svekrve. Kad je ostala u drugom stanju, vjerovala je da će se njen muž promijeniti. Prevarila se.

S njim je imala četiri kćeri, koje su zaredale jedna za drugom, tako da nije imala ni sekunde slobodnog vremena. A premda je jako volio djevojčice, Charley nije dopustio da očinske dužnosti stanu na put njegovim noćnim pohodima. U tom periodu, nešto se slomilo u Nannie. I sama je počela učestalo izlaziti, tražeći utjehu u zagrljaju stranaca. Kćeri, koje je ranije smatrala zalogom bračne stabilnosti, sada je gledala kao smetnju. I to skupu: s Charleyevom mizernom plaćom, jedva su spajali kraj s krajem. Tom problemu Nancy je pristupila na pragmatičan način: prepolovila je broj usta koje su trebali hraniti.

Kad su dvije srednje kćeri u kratkom razmaku umrle od trovanja hranom, lokalni liječnik zaključio je da se radi o nesretnom slučaju. U to vrijeme nitko nije sumnjao u zločin… Nitko osim Charleya Braggsa. U ženinim krupnim crnim očima vidio je nešto što ga je prestravilo. Odlučio je pobjeći, uzevši sa sobom najstariju kćer Melvinu, svoju ljubimicu. Kasnije, kad tabloidi o njemu budu pisali kao o “mužu koji se izvukao”, Charley će ispričati da se panično bojao supruge te da potkraj njihova braka nije jeo ništa što bi mu ona pripremila.

Viski “začinjen” otrovom za štakore

Kad joj je muž otišao, Nancy se zaposlila u predionici pamuka, kako bi uzdržavala sebe i najmlađu kćer Florine, jedinu koja joj je preostala. Kako sudbina samohrane majke nije bila po njenom ukusu, počela je opsesivno listati oglase u rubrici “Osamljena srca”, tragajući za novim mužem. Frank Harrelson, naočiti mehaničar zaljubljen u poeziju, činio se idealnim kandidatom: s brčićima poput Clarka Gablea i zalizanom vranom kosom, doimao se kao jedan od junaka iz njenih ljubića. Nakon što su se vjenčali, proveli su dva tjedna u planinskoj brvnari, vodeći ljubav uz vatricu koja je veselo puckala u kaminu… Romantičan ugođaj, baš po Nancyinu ukusu. Na njenu žalost, idila je trajala koliko i medeni mjesec.

Po povratku u stvarnost, morala se suočiti s neugodnim spoznajama o Frankovu karakteru. Za razliku od muža broj jedan, nije bio ženskar, ali je baš poput njega bio ispičutura… A uz to i nasilnik: sonete koje je pisao Nancy na početku veze zamijenili su bubotci u njezina rebra. Gospođa Harrelson nije, međutim, odustajala od braka. Napokon, ona je istinski vjerovala u ljubav, kao i u mogućnost da se njena gora polovica promijeni i vrati na stazu galantnosti i suosjećanja. U tom uvjerenju prošlo je šesnaest godina. Došlo je vrijeme da Nancy prizna poraz i poduzme nužne korake… Korake koji su trebali dovesti do Frankova iščeznuća.

Slijedom događaja, Frank je “kupio” još nekoliko mjeseci života. Nancyna kći Florine, koja se u međuvremenu udala, na svijet je donijela dvoje djece, djevojčicu i dječaka. Oboje su misteriozno preminuli dok su bili kod bake na čuvanju. Ni ovaj put nitko nije posumnjao na zločin: smrt malene pripisana je gripi koja je u to vrijeme harala, a mrtvozornik je zaključio da je dječak slučajno pojeo otrov za štakore. Nancy, koja je ulogu ucviljene bake odglumila upravo savršeno, nakon ukopa je mrtva-hladna podigla lovu koju je uplatila za unukovo osiguranje. Sa svoticom koju si je osigurala, više nije trebala Franka. Otrov za štakore ubačen u njegov viski riješio je njene probleme sa suprugom zlostavljačem. Kako je Frankovo pijančevanje svima bilo poznato, obdukcija nije zatražena: nadležni organi zaključili su da ga je ubilo piće.

Ono nezamislivo

Kako bi izbjegla suvišna pitanja, Nancy je preselila u Jackson u Mississippiju, gdje je novcem od osiguranja kupila skromni kućerak. Čim se skrasila, počela je pregledavati rubriku “Osamljena srca” u lokalnim novinama, a u mnoštvu oglasa pažnju joj je privukao onaj Arlieja Lanninga, markantnog muškarca koji je sebe opisao kao “marljivog radnika, nepušača, koji traži svoju izgubljenu polovicu”. U Nancy se, po običaju, razbuktala vatra romantike. Dva dana nakon što su se upoznali, bili su vjenčani.

Još jednom, Nancy je platila danak svoje brzopletosti. Arlie je bio lijenčina koji je zbog sklonosti zavirivanju u dno čašice svako malo ostajao bez posla, a ispunjavanju bračnih dužnosti pretpostavljao je druženje s dangubama i odlazak u ribolov. Nakon tri godine, Nancy je zaključila da to nije ono što je tražila. Jednog jutra, poslužila je Arlieja kompotom od šljiva i kavom. Nakon dva dana agonije, siroti čovjek je preminuo. Njegove posljednje riječi su bile: “Nannie, to je zbog kave”. Naravno, možda je pogriješio. Možda se radilo o arsenu u kavi, a možda o kompotu  “začinjenom” otrovom za štakore.

Sljedeću žrtvu pronašla je u Emporiji u Kanzasu, gdje se preselila nedugo nakon Arliejeva pogreba. Umirovljenog poduzetnika Richarda Mortona upoznala je preko agencije za ljubavno posredovanje “Diamond Circle Club”, a u bračnu luku uplovili su mjesec dana kasnije. Nancy je opet napravila grešku: njen četvrti suprug bio je kockar, do grla u dugovima. Richard je napravio još veću: oženio se ubojicom. Nancy je već bila nabavila arsen i isplanirala posljednju večeru za Richarda, kad je primila vijest o očevoj smrti. Majka Louise pojavila se na njenim vratima, obavijestivši je da će “neko vrijeme” boraviti kod nje i Richarda.

Kako su dani odmicali, Nancy je bivala sve nervoznija. Odlučila se za ono nezamislivo: ubojstvo vlastite majke. Nakon što je pojela kompot od šljiva, Louise je dobila snažne grčeve u želucu. Preminula je na putu do bolnice. Tri mjeseca nakon sprovoda, pod zemljom joj se pridružio njen zadnji zet, Richard Morton. Premda je pred kraj imao slične simptome, nitko nije zbrojio dva i dva.

Ubojica nasmiješena lica

Samuel Doss, Nancyn peti i posljednji suprug, uvelike se razlikovao od prethodnika: nije pio ni pušio, bio je marljiv i štedljiv, a uz to gorljivi katolik. Njihovoj sudbini, međutim, nije umaknuo. Grijeh mu bijaše težak – bacio je Nancyne ljubavne romane u smeće, nazivajući ih “otrovom za dušu”. Otrov, onaj za tijelo, dobit će već sljedeće večeri, u naoko nevinoj pečenoj svinjetini. Ovaj put, liječnik je zatražio obdukciju.

U pokojnikovu želucu pronašli su količinu arsena dovoljnu da ubije dvadesetero ljudi. Policija se našla licem u lice s Nancy, ne vjerujući da bi gospođa od pedesetak godina mogla biti ubojica. Naljutila ih je kad se počela hihotati na njihova pitanja, a kad su odbili pustiti je da nastavi čitati ljubavni roman, priznala je da je ubila ne samo Samuela nego i prethodna tri muža. “Hihotava Nannie”, kako su je prozvali tabloidi, osuđena je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. Nakon deset odsluženih godina, preminula je od leukemije u svojoj ćeliji. Za počinjene zločine nije pokazala ni traga kajanja.

Nedugo prije smrti, dala je intervju jednoj novinarki. Kad ju je ova pitala proganjaju li je duhovi muževa koje je ubila, još jednom se počela hihotati poput djevojčice. “Nisam ih primijetila”, odgovorila je. “Ako i jesu ovdje, vjerojatno su pijani kao letve!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari