Što zbog osjećaja doličnosti a što zbog vlastita straha od smrti, o pokojnicima smo skloni pričati u superlativima, gurajući njihove mane pod tepih i napuhujući vrline do neslućenih razmjera. U slučaju Predraga Vušovića (1960. – 2011.), cifranje ove vrste ne samo da je nepotrebno nego je i neukusno. Njegova plemenitost, nesebičnost, iskričava duhovitost i šarm koji je izbijao iz svake njegove pore išli su ruku pod ruku s manama koje se nije ni trudio skrivati – dionizijskom ljubavi prema kapljici i hazardu. Bio je istinski boem, možda jedini kojeg je naše glumište iznjedrilo. Umjetnik eruptivne snage i vječni dječak, davao se do zadnjeg atoma, neštedimice. Izgarao je na sceni, izgarao je kad bi se zavjesa spustila. Takvi ne traju dugo. Ali se dugo pamte…
Rođen je 1960. godine u Kotoru u Crnoj Gori ali je njegovo srce do zadnjeg dana pripadalo Dubrovniku, gradu u kojem je proveo djetinjstvo. Sitni dječak krupnih crnih očiju bio je nestašan kao da je vragu iz torbe iskočio ali je odmalena iskazivao plemenitost i velikodušnost neprispodobivu sa svojim godinama. Obožavao je životinje, osobito pse, i redovito je hranio lutalice. Kao najmlađe i jedino muško dijete, bio je mezimac obitelji. Idila nije bila dugog vijeka: rano je ostao bez roditelja, nakon čega su brigu o njemu preuzele starije sestre, Jasna i Zorica. Pređo, kako su mu bližnji tepali, bio je odličan učenik, zahvaljujući sjajnoj memoriji koja će mu kasnije itekako koristiti u karijeri. Da je stvoren za pozornicu, rano je postalo jasno. Prijatelje je satima znao zabavljati prepričavajući viceve i anegdote, oponašajući profesore i poznanike. Kao 12-godišnjak prvi put se uspeo na scenu Malog kazališta Marina Držića: ulogom Toma Sawyera u istoimenoj predstavi Krunoslava Šarića osvojio je srca publike.
Kao srednjoškolac, nastupao je u Studentskom teatru “Lero”. Talentiran, duhovit i beskrajno šarmantan, već tada je plijenio pažnju pripadnica suprotna spola, koje bi ga redovito čekale poslije predstava. Nakon što je maturirao, nije morao mozgati oko toga čime će se u životu baviti. S dva kufera i srcem punim snova, zaputio se u Zagreb, gdje je iz prve upisao Akademiju dramskih umjetnosti. Ispite je polagao s lakoćom, što mu je ostavljalo dovoljno vremena da iskusi uzbudljivi život metropole. Stekao je mnogo prijatelja, kako među kolegama tako i po kafićima u koje je gotovo pobožno hodočastio. Uvijek je imao spreman vic u rukavu, uvijek bio voljan “okrenuti” rundu.
Premda je položio većinu ispita na Akademiji, studij nikad nije priveo kraju. Prijatelje će godinama nasmijavati duhovitom vizitkom koju je dao izraditi. “Predrag Vušović, nediplomirani glumac”, stajalo je na posjetnici. Prvi profesionalni angažman dobiva u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Često je surađivao s prijateljem Krešimirom Dolenčićem, kojeg je oduševio svojom sposobnošću improvizacije. U njegovoj predstavi “Bilo jednom u malom gradu” tumačio je ravno sedam uloga, koje je sam kreirao!
Ime Predraga Vušovića neraskidivo je povezano s Dubrovačkim ljetnim igrama. Bio je svojevrsna ikona Festivala, omiljeni ljetni stanovnik Grada i jedan od najboljih interpreta Držićevih likova: igrao je u “Hekubi”, “Dundu Maroju”, “Skupu”, “Arkulinu” i “Grižuli”. U potonjoj predstavi, postavljenoj u šumi, morao je svladati vještinu “letenja” – u inventivnoj režiji Paola Magellija, glumci su izgovarali tekst među granama borova, viseći na tankim konopcima dugačkim desetak metara.
Prepreden poput Pometa kojeg je toliko puta glumio, s vremena na vrijeme znao je “smjestiti kajlu” kolegama. Jednom je ravno iz gledališta ušetao na scenu, u predstavu s kojom nije imao nikakve veze (štoviše, bio je u kostimu iz nekog drugog komada). Publika je bila zbunjena, a glumci upravo šokirani. Ne gubeći prisebnost, Vušović je lagano prošetao scenom, a potom nastavio svojim putem. Kad su se ljudi sabrali, prolomio se glasan smijeh, kako u gledalištu tako i na pozornici.
Tijekom ratnih razaranja Dubrovnika, pokazao se kao požrtvovan čovjek. “Išao je po podrumima, nosio vodu i hranu, uplašenim ljudima pričao viceve, uveseljavao ih, podizao atmosferu… Gdje god bio, širio je radost i pozitivne vibracije, pa tako i za vrijeme bombardiranja”, otkriva Krešimir Dolenčić i prisjeća se jedne manje poznate epizode iz prijateljeva života. Kao rođeni Crnogorac, Vušović se očito u ratno vrijeme nije najbolje osjećao u Hrvatskoj, pa je 1992. godine otišao na Cipar, gdje je vodio jedan restoran. Od tamo ga je “vratio” upravo Dolenčić, koji je 1995. s njim u Dubrovniku postavio “Dunda Maroja”. “Pređo je tada ponovno vratio radost srušenom gradu, vratio je ljudima osmijehe na lica”, priča Dolenčić, koji ga je sljedeće godine doveo u Zagreb te mu, kao tadašnji ravnatelj Dramskog kazališta “Gavella”, dao stalan angažman. Ondje je, sjećaju se glumčevi znanci, Vušović neko vrijeme živio i spavao, udobno se sklupčavši u garderobi.
U matičnoj kući igrao je u Beaumarchaisovu “Figarovu piru”, Goldonijevim “Ribarskim svađama”, Gogoljevoj “Ženidbi”, Shakespeareovu “Rikardu III.” i “Zimskoj priči”, Kljakovićevu “Teštamentu”, Šovagovićevim “Ptičicama”… U potonjoj predstavi surađivao s redateljem Borisom Svrtanom, kojeg je koštao mnogo živaca. “Naljutio sam se kad je na probu došao direktno s tuluma. Kako bi se iskupio, donio je veliki lonac gulaša, da mi ‘probavamo’ ptice, dok je on spavao na sceni”, prisjeća se Svrtan.
Dobar dio novijeg hrvatskog filma, pogotovo onog koji na sličan način kao i on sam pleše na granici ozbiljnog i komičnog, Vušovićeva karizma učinila je istodobno grotesknim i vjerodostojnim. Na velikom platnu debitirao je sredinom osamdesetih, ulogom siromašnog studenta u Ogrestinoj drami “Dvije karte za grad”, da bi slavu stekao desetljeće kasnije, ulogom u komediji “Kako je počeo rat na mom otoku”. Lik skeptična otočkog aktivista Murka, koji ne vjeruje da je oficire JNA moguće samo tako otjerati iz lokalne kasarne, bez sumnje je najdragocjeniji sastojak Brešanove malomišćanske farse. Za razliku od mnogih kolega, sklonih studioznoj (čitaj: drvenoj) glumi, Pređo se doimao poput naturšćika, fakina kojem je svejedno je li ispred kamere ili na gradskom uglu.
Nakon dojmljive uloge u pogrebnika u filmu “Kad mrtvi zapjevaju”, crnohumornom uratku Krste Papića, ponovno je briljirao kod omiljenog redatelja Brešana, u filmu “Maršal”. Ležerna komedija koja se prema povijesti odnosi s neobičnom kombinacijom podsmijeha i nostalgije podjednako je oduševila publiku i kritičare, a Vušovićeva glumačka kreacija okarakterizirana je kao maestralna. U Papićevoj “Infekciji”, nastavku horor klasika “Izbavitelj”, bio je primjereno jeziv kao govornik na groblju; u “Doktoru Ludosti” Fadila Hadžića, crnoj komediji koja se zasniva na uvjerenju glavnog lika, psihijatra, da je “svatko od nas lud dok mu se ne dokaže da je normalan”, glumio je samozvanog generala sa suludim terorističkim planovima. Zbog prijatelja Brešana postao je i “pornoglumac”: u njegovoj humornoj melodrami “Nije kraj” portretirao je Roma lukava uma i enormno velikog penisa, zvijezdu srpskog pornića “Crvenka Pica”.
Osim Brešanovih filmova, Vušoviću su veliku popularnost donijeli nastupi u humorističnim TV serijalima. U “Bitangama i princezama” nasmijavao nas je u ulozi gunđavog Gazde, vlasnika videoteke a potom i marketinške agencije; u “Odmori se, zaslužio si” bio je simpatični lokalni luzer Dida; u “Stipi u gostima” čašici sklon kirurg Pero, koji je pelinkovcem liječio žgaravicu; a u “Periferija Cityju” pomorac Pumpa, koji je svu zaradu trošio na žestoka pića, hazardne igre i lake žene.
Vušović je, slažu se svi njegovi znanci, bio punokrvni boem. Bez obaveza u vidu bračne družice i potomaka, većinu je vremena provodio za šankom “kod Pave”, u Gavellinu kafiću. Duhovit, veseo, prisan, neopterećen svojim glumačkim ugledom, živio je u svijetu trajnog karnevala: iz njegova društva i najdepresivniji su odlazili s osmijehom na licu. Njegovi kolege još prepričavaju anegdotu kad je s Kube telefonirao u omiljeni kafić i naručio rundu za čitavo društvo. Ili onu kad je direktoru Sarajevskog filmskog festivala na crvenom tepihu poklonio – živog šarana! Prijatelj Igor Hajdarhodžić sjeća se pak njegove spontanosti i velikodušnosti: “Sjedili smo u kafiću, a on me pitao jedu li mi se urmašice. Kad sam odgovorio potvrdno, pozvao je taksi i rekao vozaču da krene na aerodrom. Odletjeli smo u Sarajevo, pojeli kolače i vratili se u Zagreb na predstavu. Pređo je bio vitez!”. Osim za ljude, imao je puno ljubavi za životinje. Vjernog pratioca Putu, mješanca kojeg je – kako samo ime govori – našao na putu, tretirao je kao vlastito dijete.
Premda plemenit i darežljiv, Pređo nipošto nije bio svetac. Obožavao je žene i žene su voljele njega. Nije, međutim, izlazio s kolegicama, nego s curama iz drugih fahova. Hazardu je bio sklon od svoje osme, a zbog kockarskih dugova nerijetko je znao dobiti “po nosu”. “Morao sam se puno puta izvlačiti iz nemogućih situacija. Imam, recimo, predstavu, a moji vjerovnici se poredali u špalir i svaki traži svoj novac. I što ću! Kažem: ‘Ljudi, ili me ubijte ili me shvatite!'”, ispričao je o događajima prije dvadesetak godina.
Takve situacije nije ozbiljno shvaćao. Zbog neuredna života svako malo je bio po bolnicama, a iz njih je izlazio šaleći se, dakako, uvijek na vlastiti račun. Volio je kazati kako ima devet života. I smijati se kako ih nije još sve potrošio, ponosno pokazujući kolegama modrice, ogrebotine ili ruku u gipsu. A onda, doslovce preko noći, sve se promijenilo. Kad je veseljak počeo pričati da umire, malo tko ga je shvatio ozbiljno.
Na proslavi pedesetog rođendana, sjetno je napomenuo kako je “odvozio svojih Bogom danih pedeset dionica”. Svi su mislili da je to još jedna od njegovih šala, ali on je uistinu slutio da se kraj bliži. Iako je zadnjih mjeseci pazio na zdravlje jer je čekao transplantaciju jetre, šteta je već bila počinjena. Doživio je težak moždani udar i pao u komu, a četiri dana kasnije preminuo je u Bolnici sestara milosrdnica. Na dirljivoj komemoraciji, sestra je o njemu pričala bez suza: “Ne tugujte!”, obratila se okupljenima. “Veselite se životu, baš kao što je to Pređo činio!”.
Piše: Lucija Kapural
