Zapisi iz kugine kuće: Domove označene križem čuvali su stražari – bez milosti bi smaknuli one koji su iz njih pokušali pobjeći!

Dana 7. lipnja 1665. godine, engleski državni službenik Samuel Pepys zabilježio je u svom poznatom dnevniku da je u londonskoj ulici Drury Lane vidio više kuća obilježenih crvenim križem. Ovaj je crveni križ iscrtavan na kuće u kojima su ljudi oboljeli od kuge, što je značilo da nitko iz tih kuća nije mogao izaći idućih 40 dana ili pak do smrti.

Kako je bubonska kuga dobila ime

Najpoznatiji oblik kuge je bubonska kuga, zarazna bolest koju izaziva bakterijska infekcija (Yersinia pestis), a koju karakteriziraju brojni teški simptomi. Jedan od najčešćih su otečene limfne žlijezde, zbog čega je ovaj oblik kuge i dobio naziv bubonska kuga. Pridjev bubonska dolazi od grčke riječi boubṓn, pa mi pada na pamet film „Moje grčko vjenčanje“ u kojem otac glavne junakinje filma tvrdi da su sve riječi potekle iz grčkog jezika zbog čega bi sada vjerojatno bio presretan jer bi za svoju teoriju dobio potkrjepu više. Bubonska kuga započinje vrućicom, a karakteriziraju je brojni drugi simptomi poput mučnine i povraćanja, umora, tahikardije, pojave bolnih otoka limfnih žlijezda na vratu, preponama i pazuhu.  Ova bolest izaziva najčešće vrlo brzu smrt koja nastupa između  drugog i sedmog dana od izbijanja simptoma. Procjenjuje se da je smrtnost od kuge iznosila svojevremeno 60 posto.


Vrijeme kada nije bio poznat uzročnik ove bolesti

Kako bi se spriječilo širenje bubonske kuge, uspostavljala se karantena.  U vrijeme kada je ova bolest ponovno pogodila London nije se znao točan uzrok bolesti te su postojale brojne teorije o njezinom nastanku, poput toga da bolest izaziva loš zrak, zatim da su „krivci“ životinje poput pasa i mačaka. Zapravo je riječ o bolesti glodavaca, a koju su na ljude najčešće prenosile buhe, ali se prenosila i u direktnom kontaktu čovjeka s bolesnom životinjom. Nije teško zamisliti da je sirotinja bila prisiljena u neimaštini hraniti se s ovim glodavcima, što je samo moglo povećati broj oboljelih. Prijenos s čovjeka na čovjeka se kod kuge odvija kapljičnim putem, što ovu bolest čini izuzetno zaraznom. Inkubacija traje od 3 do 5 dana, no to je prosjek, i u osnovi inkubacija može trajati od svega nekoliko sati pa do čak 12 dana.

Zaražene kuće čuvali čuvari

Širenju bolesti doprinijela je posvemašnja nehigijena tadašnjeg svijeta. Samuel Pepys, mladi državni službenik toga vremena, u svom je Dnevniku koji je objavljen 1825. dao vrlo živu sliku života u Londonu između 1660. i 1669. Svjedočanstvo je to niza važnih događaja, između kojih je zabilježio i bubonsku kugu koja je u Londonu trajala oko pola godine. Pepys je u svom dnevniku zabilježio dvije godine ranije, pojavu kuge u Amsterdamu, koja ga je s pravom zabrinjavala jer se ona uskoro pojavila i na otoku. Tu je pribilježio nemoć cjelokupne državne administracije u borbi s ovom bolešću. Prilikom opisa, već spomenutih, kuća obilježenih crvenim križem zapisao je da je na njihovim vratima bilo napisano i “Gospode, smiluj nam se”, što je na njega ostavilo mučan dojam. Ovako označene kuće su čuvali stražari, a ukoliko bi netko uspio iz njih pobjeći te bi kasnije bio uhvaćen, bio je tretiran kao prijestupnik koji je za svoj bijeg mogao biti kažnjen smrću. Očito su bjegovi bili učestali te se na ovaj način drakonskim mjerama nastojalo ljude odagnati od same pomisli na bijeg.

Dramatični opisi londonskih ulica

Pepys je dao u svom dnevniku dojmljive opise londonskih ulica u tim mjesecima, opisujuću prazne londonske ulice, lomače koje se pale na ulicama kako bi ‘pročistile zrak’, odsustvo buke danju i noću, te zvonjavu zvona koja ispraćaju žrtve kuge na vječni počinak.

Žvakanje duhana u svrhu sprečavanja bolesti  

Iako nije napustio grad Pepys se bojao kuge pa je tako redovito žvakao duhan za koji se vjerovalo da odbija bolest. Isto tako vodio je računa da novu periku stavi na glavu tek kada prođe dovoljno vremena od njezine nabavke, kako bi bila sigurna za nošenje, jer nije bilo isključeno da upotrebljena kosa nije potjecala od osobe umrle od kuge.

Pepys neprivlačan buhama

Uspostavljena karantena malo je pomogla u sprečavanju širenja bolesti. Pepys nije dobio kugu iako je često boravio na ulicama i posjećivao jame gdje su se bacala tijela umrlih. Pretpostavlja se da je uzrok tome što je njegovo tijelo iz nekog razloga bilo neprivlačno buhama. Nekoliko godina ranije pribilježio je, opet u svom dnevniku, kako je zamijetio da kada je dijelio krevet sa svojim prijateljem da su buhe išle na njegova prijatelja, ali ne i na njega.

Povratak života u grad

Krajem 1665. godine pribilježio je u dnevniku da se broj novih slučajeva smanjuje, da se grad puni i da se trgovine otvaraju. U veljači 1666. London se ponovno smatrao dovoljno sigurnim  da se u njega vrati kraljevska obitelj i njezina pratnja. Život se nastavio.

Dinamičan život u doba sveopće nesigurnosti

Pepys je poput ostalih bio pogođen ovim zbivanjima jer je i on gubio sebi bliske ljude, no s vremenom ljudi na neki način “otvrdnu” i distanciraju se od događanja oko sebe, što im omogućava preživljavanje. Tako je on uspio i u tim mjesecima zadržati privid svakodnevice, što mu je kao pripadniku bogatog i povlaštenog sloja bilo moguće te je i dalje održavao svoje ljubavne veze, slavio što se slaviti moglo, a između ostalo se i obogatio, pa je tako napisao: „Ja nikada nisam živio tako dinamično (i osim toga nikada nisam imao osjećaj da imam tako puno) kao što je to bilo u vrijeme kuge“.

Još i danas

Kuga je još uvijek  prisutna u svijetu te se pojavi s vremena na vrijeme u nerazvijenim dijelovima svijet, ali se ti pojedinačni slučajevi za sada uspješno liječe antibioticima. Kuga je pogodila i Hrvatsku u više navrata i njome su najviše bili pogođeni obalni  gradovi, ali o tome više drugom zgodom.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari