Dana 7. lipnja 1665. godine, engleski državni službenik Samuel Pepys zabilježio je u svom poznatom dnevniku da je u londonskoj ulici Drury Lane vidio više kuća obilježenih crvenim križem. Ovaj je crveni križ iscrtavan na kućama u kojima su ljudi oboljeli od kuge, što je značilo da nitko iz tih kuća nije mogao izaći idućih 40 dana iliti do smrti.
Najpoznatiji oblik kuge je bubonska kuga, zarazna bolest koju izaziva bakterijska infekcija (Yersinia pestis), i koju karakteriziraju brojni teški simptomi. Jedan od najčešćih simptoma su otečene limfne žlijezde, a upravo je zbog toga dobila i svoj naziv bubonska kuga. Bubonska kuga započinje vrućicom, a karakteriziraju je brojni drugi simptomi poput mučnine i povraćanja, umora, tahikardije, i spomenute pojave bolnih otoka limfnih žlijezda na vratu, preponama i pazuhu. Bolest je najčešće završavala brzom smrću – između drugog i sedmog dana od izbijanja simptoma. Procjenjuje se da je smrtnost od kuge iznosila svojevremeno 60 posto.
Vrijeme kada nije bio poznat uzročnik ove bolesti
Kako bi se spriječilo širenje bubonske kuge, uspostavljala se karantena. Kuga se prenosi s glodavaca na ljude buhama, ali se bolest prenosila i u direktnom kontaktu čovjeka s bolesnom životinjom. Nije teško zamisliti da je sirotinja u neimaštini jela glodavce, što je povećavalo broj oboljelih. Prijenos s čovjeka na čovjeka se kod kuge odvija kapljičnim putem, što ovu bolest čini izuzetno zaraznom. Inkubacija traje od 3 do 5 dana, no to je prosjek, i u osnovi inkubacija može trajati od svega nekoliko sati pa do čak 12 dana.
Širenju bolesti doprinijela je posvemašnja nehigijena. Samuel Pepys, mladi državni službenik toga vremena, u svom je Dnevniku koji je objavljen 1825. dao vrlo živu sliku života u Londonu. U njemu je pisao o londonskom životu između 1660. i 1669. Svjedočanstvo je to niza važnih događaja, između kojih je zabilježena i bubonska kuga koja je u Londonu trajala oko pola godine. Pepys je u svom dnevniku zabilježio dvije godine ranije, pojavu kuge u Amsterdamu, koja ga je s pravom zabrinjavala jer se ona uskoro pojavila i na otoku. Tu je pribilježio nemoć cjelokupne državne administracije u borbi s ovom bolešću. Prilikom opisa, već spomenutih, kuća obilježenih crvenim križem zapisao je da je na njihovim vratima bilo napisano i “Gospode, smiluj nam se”, što je na njega ostavilo mučan dojam. Ovako označene kuće su čuvali stražari, a ukoliko bi netko uspio iz njih pobjeći taj je tretiran kao prijestupnik koji je mogao biti kažnjen smrću. Očito su bjegovi bili učestali te se drakonskim mjerama nastojalo tome stati na kraj.
Dramatični opisi londonskih ulica
Pepys je dao u svom dnevniku dojmljive opise londonskih ulica u tom razdoblju. Bile su to ulice na kojima su gorjele lomače, a koje su istovremeno i danju i noću bile obavijene stravičnom tišinom. Tišinu je samo prekidala zvonjava zvona, a koja su zvonila za žrtve.
Iako nije napustio grad Pepys se bojao kuge pa je tako redovito žvakao duhan jer se smatralo da odbija bolest. Isto tako vodio je računa da novu periku stavi na glavu tek kada prođe dovoljno vremena od njezine nabavke, ne bi li bila sigurna za nošenje. Nije bilo isključeno da perika potječe od osobe umrle od kuge. Uspostavljena karantena malo je pomogla u sprečavanju širenja bolesti. Pepys nije dobio kugu iako je često boravio na ulicama i posjećivao jame gdje su se bacala tijela. Pretpostavlja se da je uzrok tome što je njegovo tijelo iz nekog razloga bilo neprivlačno buhama. Nekoliko godina ranije pribilježio je, opet u svom dnevniku, kako je zamijetio da kada je dijelio krevet sa svojim prijateljem da su buhe išle na njegova prijatelja, ali ne i na njega.
Krajem 1665. godine pribilježio je da se broj novih slučajeva smanjuje, da se grad puni i trgovine otvaraju. U veljači 1666. London se ponovno smatrao dovoljno sigurnim da se u njega vrati kraljevska obitelj i njezina pratnja. Život se nastavio.
Dinamičan život u doba sveopće nesigurnosti
Pepys je poput ostalih bio pogođen ovim zbivanjima jer je i on gubio sebi bliske ljude, no s vremenom ljudi “otvrdnu” i distanciraju se od događanja oko sebe, što im omogućava preživljavanje. Tako je on uspio i u tim mjesecima zadržati privid svakodnevice, što mu je kao pripadniku bogatog i povlaštenog sloja bilo moguće te je i dalje održavao svoje ljubavne veze, slavio što se slaviti moglo, pa je tako napisao: Ja nikada nisam živio tako dinamično (i osim toga nikada nisam imao osjećaj da imam tako puno) kao što je to bilo u vrijeme kuge“.
Piše: Sonja Kirchhoffer
