Divovsko kamenje starog Baalbeka

Ležeći u kamenolomu u blizini libanonskog Baalbeka, težak 1242 tone, Kamen Juga najveći je ljudskom rukom isklesani monolit na Zemlji. U njegovoj blizini leži i Kamen trudne žene, težak oko 1000 tona. Istraživanja provedena 2014. godine ispod njega pronašla su još jedan monolit, dužine gotovo 20 metara. Premda se pretpostavlja da su bili namijenjeni gradnji obližnjeg hrama, ovi su monoliti ostali ležati na mjestu gdje su isklesani. No, kameni blokovi teški od 400 do 800 tona ipak su otpremljeni na mjesto gradnje udaljeno 900 metara i potom, prilikom smještanja na temelje hramske građevine, podignuti 6 metara u zrak. Dok su tijekom istraživanja 1970-ih predloženi neki vjerojatni modeli transporta blokova njihovim kotrljanjem po zaobljenim komadima drva, pri čemu je za kamen od pola tone trebalo oko 500 ljudi, način podizanja tolike mase i dalje ostaje predmetom rasprava.

Iako je spominjana građevina danas poznata kao Jupiterov hram, a nalazi se na lokalitetu koji su Rimljani nazivali Heliopolis, pravo porijeklo najstarijih dijelova svetišta, uključujući i opisane monolite, ostaje zavijeno u misterij. Prema libanonskoj legendi, temeljenoj dijelom i na biblijskom nazivanju ovog prostora zemljom divova (vjerojatno zbog ovakvih građevina), Baalbek je – kao najstariji grad na svijetu – tijekom napadaja ludila 133. godine od stvaranja Svijeta sagradio Adamov sin Kain i naselio divovima, kasnije zbog opačina kažnjenima Potopom. Znanost ipak pretpostavlja da su graditelji bili Feničani, odnosno biblijski Kanaanci, koji su svoje svetište podigli na znatno starijem prostoru štovanja, odnosno telu nastalom kontinuiranim naseljavanjem na istom mjestu od ranoga brončanog doba (2900. – 2300. pr. Kr.). Zanimljivo je napomenuti i da Biblija svjedoči o Salomonovom utvrđivanju ovog mjesta, uslijed njegovoga ključnog prometnog položaja na putu za Damask.

Kako je već spomenuto, danas je prihvaćeno da Rimljani, zbog drugačijeg stila klesanja i istrošenosti kamenja koja implicira njegovu veću starost, nisu postavili hramske temelje. Međutim, prilikom podizanja Jupiterovog hrama iskorišteni su golema kamena platforma i okolo rasuti materijal. Oko izostanka uporabe na početku teksta spomenutih monolita zbog toga se također razvila rasprava – prema jednoj strani, Rimljani ležeće kamene blokove nisu razrezali na manje komade jer su u trenutku njihovog dolaska oni bili zatrpani višestoljetnim sedimentima. S druge strane ističe se drevni običaj ostavljanja najvećeg kamena u kamenolomu kao posvećenom mjestu rođenja hrama. Pored svega navedenog, zbog preciznosti, mjerljive s egipatskim graditeljstvom, kao i načina gradnje sličnog onom u Gizi (gdje se također nalazi lokalitet zvan Heliopolis) i pronalaska ostataka čamaca od cedrovine kao libanonskoga glavnog izvoznog proizvoda u Egiptu, prirodno se nameće i povlačenje paralela s dosezima ondašnje civilizacije.

Komentari