Divlja djeca: Odrasli sa zvijerima, kretali su se četveronoške i prijeteći režali, a govor nikada nisu uspjeli svladati!

Godine 1989., djevojčica po imenu Rocham H’pnhieng čuvala je stoku na rubu džungle u kambodžanskoj provinciji Rattankiri. Kući se trebala vratiti u popodnevnim satima, ali nije. Kad je pao mrak, njene roditelje obuzela je panika. Tražili su je čitave noći, ali osmogodišnjakinji kao da se izgubio svaki trag… Kao da ju je progutala džungla. Nakon višemjesečne potrage, u kojoj su, osim policije, sudjelovali brojni seljani, prevladalo je mišljenje da su nesretnicu rastrgale divlje zvijeri. Samo jedna osoba nije povjerovala u službeni zaključak – njen otac. Nakon osamnaest dugih godina, pokazat će se da je njegov roditeljski instinkt bio ispravan.

Kad je u novinama pročitao da su, na granici s Vijetnamom, lugari otkrili “djevojku iz džungle”, srce mu je brže zakucalo. Već sljedećeg dana, primit će najsretniju no ujedno i najpotresniju vijest: uistinu se radilo o Rocham, sada već mladoj ženi… Potresni dio odnosio se na njeno psihofizičko stanje. Nije to više bila vesela, brbljava djevojčica koja mu je svakog jutra trčala u zagrljaj. Pred njegovim razrogačenim očima stajala je skeletalno mršava žena, gola kao od majke rođena. Kosa joj je bila zamršena, nokti dugački poput kandža, oči podlivene krvlju. Nije govorila – više nije znala govoriti. Hodala je četveronoške i glasala se potmulim režanjem, poput onih s kojima je provela gotovo dva desetljeća… Poput divljih zvijeri. Tek njene jantarnosmeđe oči, uokvirene dugačkim trepavicama, i ožiljak na ruci, koji je zadobila kao novorođenče, potvrdili su ono što mu je srce odavno govorilo: ovo je njegovo dijete.

Tijekom narednih godina, djevojčina socijalizacija odvijala se bolno sporo. Odbijala se prati, na ulicu je izlazila gola, jela je s poda, a s okolinom je komunicirala ispuštajući neartikulirane zvukove… S vremenom, uspjela je koliko-toliko prihvatiti norme života u zajednici, no po pitanju govora nije bilo mnogo mjesta za napredak. Naučila je tek nekoliko kratkih riječi.

Ma koliko Rochanina priča zvučala bizarno, nipošto nije jedinstvena. Fenomen “divlje djece” dobro je istražen, a kroz povijest je zabilježeno nekoliko stotina ovakvih slučajeva. Odrastajući izolirani od ljudi, najčešće sa životinjama, ovakvi mališani nisu naučili govoriti niti su upoznali socijalne norme. U vrijeme kad se o toj pojavi nije mnogo znalo, okolina ih je smatrala intelektualno oštećenima no, u bezbroj primjera, pokazalo se da je riječ o iznimno bistrim i snalažljivim pojedincima… Taj podatak ne čudi znamo li da ondje, u divljini, samo najjači opstaju. Da je tome doista tako, svjedoči primjer Victora iz Aveyrona, izgubljenog dječaka o čijim je peripetijaam čuveni sineast François Truffaut 1970. snimio potresnu dramu “L’Enfant sauvage” (“Divlji dječak”).


O njegovu djetinjstvu ne zna se mnogo, pa čak ni kako se prezivao. Ime Victor nadjenuo mu je Jean Marc Gaspard Itard, mladi liječnik koji ga je proučavao nakon što je 1800. godine pronađen. Tada je, prema procjenama Itarda i njegovih kolega, imao oko dvanasest godina. Dobri doktor otkrio je da je dječak odrastao u obitelji alkoholičara, koji su ga toliko zlostavljali da je pobjegao u šumu te kritičnu fazu razvoja proveo u divljini. Krio se među gustim krošnjama brdovite francuske regije Aveyron, hraneći se plodovima, malim životinjama i povrćem s obližnjih polja. Kad ga je skupina lovaca otkrila, reagirao je agresivno: počeo je režati na njih, a jednog je čak pokušao ugristi. Na koncu su ga svladali te odveli u bolnicu, gdje je brigu o njemu preuzeo Itard.

Ovaj je otkrio da su dječakove glasnice zdrave no, unatoč trudu i strpljenju, nije ga naučio govoriti. Nadalje, mališan je spavao sklupčan poput životinje, a nuždu je obavljao gdje god i kad god bi za tim osjetio potrebu, pa i pred šokiranim uglednicima koji su ga, gonjeni znatiželjom, došli upoznati. Također se nije libio masturbirati u društvu. Nakon što je svladao prvotni strah, za ljude nije pokazivao zanimanje. Uzbuđenje bi ga obuzelo samo u trenucima kad bi kroz prozor ugledao kakvu životinju.

Nakon neuspješnog pokušaja rehabilitacije, Philippe Pinel, onodobni vodeći stručnjak za psihičke bolesti, proglasio ga je mentalno zaostalim. Premda znatno neiskusniji i mlađi, Itard, koji je s “divljim dječakom” proveo najviše vremena, žestoko se suprotstavio Pinelovom autoritetu, što ga je umalo koštalo posla. “Da Victor nije inteligentan, i to natprosječno, ne bi mogao preživjeti u divljini!”, argumentirao je svoj stav. Bio je, sudeći prema njegovim zabilješkama, u pravu.

Premda su Victorove verbalne sposobnosti bile zakržljale, imao je mogućnost i želju za učenjem. Jednom kad je Itard osmislio sustav nagrada i blagih kazni, taj proces počeo se odvijati iznimno brzo. Kroz nekoliko mjeseci, svladao jednostavan vokabular, naučio se snalaziti u kućanstvu, a počeo je i pokazivati druge emocije osim straha. Liječnik je bio osobito ponosan kad se od srca na smijao na neki njegov fizički geg.

No, je li Victor bio sretan? Teško je reći. Umro je u četrdesetima, vjerojatno od neke infekcije, a do zadnjeg dana je iskazivao nagonsko uzbuđenje pri svakom susretu s prirodom. Za njegove prosvjetiteljiski orijentirane skrbnike, koji su Civilizaciju i Razum uzdizali iznad svega, nepregledne šume Averoya bile su divljina koju treba obuzdati, kultivirati. Za Victora, bile su dom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari