Tijekom Drugog svjetskog rata dvije su medalje Nobelove nagrade doživjele potpunu transformaciju. Zanima li vas ovaj uvjetno rečeno radikalni “make over”, zavirite u naš današnji članak.
Medalje stižu u Dansku
Godine 1933. znanstvenici Niels Bohr i George de Hevesy dobili su na čuvanje dvije zlatne medalje Nobelove nagrade iz Njemačke. One su pripadale Maxu von Laueu koji je bio žestoki protivnik nacista i Jamesu Francku, koji je kao Židov bio na listi za odstrel nacističkog režima. Oba znanstvenika su dobila ovu prestižnu nagradu iz područja fizike, ali su odlučila ostaviti zlato na sigurnom. Nacistička opsjednutost zlatom je bila dobro poznata. U tom kontekstu su nacisti donijeli čak i zakon koji je zabranjivao iznošenje zlata iz zemlje. No, onda je došlo proljeće 1940. kada su nacisti pobjedonosno umarširali u Dansku.
U očekivanju nacista
Medalje su bile pohranjene u Bohrovom Institutu, no kada su nacisti ušli u Kopenhagen stvari su postale komplicirane. Naravno, nacisti su već znali da je Bohrov institut sklon Židovima. Naime, Bohr je bio oženjen Židovkom koja je potjecala iz bogate bankarske obitelji, pa je pojava nacista na vratima bila samo pitanje trenutka.
Laueu u opasnosti
Vizual medalje Nobelove nagrade je dizajnirao švedski kipar i graver Erik Lindberg. Na njezinoj prednjoj strani je portret Alfreda Nobela, dok je na poleđini zabilježeno ime laureata. Bilo je jasno da ove medalje treba sakriti. Bohr i Hevesy nisu željeli da one završe u posjedu nacista. Nadalje kada bi ih nacisti našli Laueu bi se našao u životnoj opasnosti jer se oglušio o doneseni zakon, a upitno je i što bi se dogodilo Bohru i suradnicima. Drugi vlasnik medalje Franck je prebjegao u SAD-e sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća tako da je on sam bio izvan životne opasnosti, no pitanje što bi se dogodilo članovima njegove obitelji.
Dilema zakopati ili rastopiti
U trenutku dok su njemačke trupe ulazile u zemlju, Bohr i Hevesy su se našli pred dilemom što sada. Hevesy je predlagao da medalje zakopaju, ali se Bohr bojao da će nacisti pribjeći i kopanju vrta uokolo objekta pa je odlučeno da je sigurnije da se medalje rastope. Oni koji poznaju malo kemiju znaju da je zlato stabilan plemeniti metal i da je njegovo topljenje problematično. Otopili su ga mješavinom nazvanom zlatotopka koja se sastoji od klorovodične i dušične kiseline. Proces otapanja zlata laički rečeno ide tako što prvo dušična kiselina iz zlatotopke otpusti atome zlata, a onda ih do kraja transformira klorovodična kiselina. Postupak topljenja je završio pretvaranjem zlata u u nekakvu narančastu tekućinu koja je držana visoko na polici laboratorija. Kada su nacisti pretresali ovaj prostor nisu je ni pogledali.
Hevesy je bio prisiljen napusti Dansku zbog svoje židovske pozadine 1943., i otići u Stockholm. Iste je godine dobio Nobelovu nagradu iz područja kemije. Kada se kasnije vratio u Dansku pronašao je posudu s otopljenim zlatom na polici laboratorija na kojoj je zlato i ostavio. Odlučio je sada obrnuti postupak i izvorni materijal poslati u Stockholm. Tako je učinio, a tamošnja ih je Akademija preoblikovala natrag u medalje. One su uručene ponovno Laueu i Francku 1952. godine.
Novina je da je danas kvaliteta medalja Nobelove nagrade lošija nego prije 1980. jer se one više ne izrađuju od 23-karatnog zlata već onog od 18 karata.
Piše: Sonja Kirchhoffer
