Demonska ptičurina: Maori su nekoć drhtali pred orlom koji je, kandžama dugačkim poput onih u tigra, s lakoćom mogao zgrabiti dijete!

Novi Zeland, posljednja kopnena masa koju je nastanio čovjek, nekoć je bio dom uistinu zastrašujuće ptičurine. Teška gotovo dvadeset kilograma, s rasponom krila od tri metra, bila je predator iz najcrnje noćne more. Ako tome dodamo činjenicu da je mogla doseći brzinu od osamdeset kilometara na sat te da je imala kandže dugačke poput onih u tigra, jasno je da je da je za starosjedilačko stanovništvo, Maore, predstavljala prijetnju: krilata neman ovakvog fizikusa s lakoćom je mogla dograbiti dijete! Zanimljivo, s povijesne pozornice ičšezla je upravo zahvaljujući čovjeku, koji je njen nestanak uzrokovao posve slučajno.

Maori, ljudi poznati po vještini rezbarenja drveta i osebujnim tetovažama, imali su jedno zajedničko sa spomenutim pticama – plijen. Haastov orao (Harpagornis moorei), najveća vrsta orla za koju se zna da je postojala, hranio se moama, pticama neletačicama koje su i same bile vrlo krupne. Maorima su također bile omiljena delicija, budući da ih je bilo lako uhvatiti a pružale su obilne zalihe ukusnog mesa. Stručnjaci pretpostavljaju da je Haastov orao izumro u četrnaestom stoljeću, kad su maorska plemena do istrebljenja izlovila moe. Gubitkom primarnog plijena, našao se u evolucijskoj slijepoj ulici, te je igra za njega bila završena. Uspomena na njih sačuvana je u brojnim maorskim legendama, napose onima o ptici Poukai.

Vrstu je prvi opisao Julius von Haast (1822. – 1887.), novozelandski geolog njemačkog podrijetla, u čiju je čast i nazvana. On sam nadjenuo joj je latinski naziv Harpagornis moorei, po vlasniku imanja na kojoj su fosilni ostaci otkriveni – Georgeu Henryju Mooreu. Kasnija DNK istraživanja otkrila su nešto zanimljivo: ova ptica je u najbližem srodstvu s patuljastim orlom a ne, kako se dugo vjerovalo, s gigantskom vrstom Aquila audax.

Piše: Lucija Kapural


Komentari